Dragan Tomić, nekadašnji reprezentativac bivše Jugoslavije i jedan od najistaknutijih trenera atletike u Bosni i Hercegovini, izgradio je svoj trenerski pristup na temeljima skromnosti, odgovornosti i istinske brige za mlade sportiste. Iako je njegov lični sportski put bio ispunjen uspjesima, o njima govori skromno, ističući da su obrazovanje i porodica ono što traje i definiše čovjeka. Za njega, atletika nije samo sport nego i sredstvo za izgradnju karaktera, discipline i moralnih vrijednosti.
Rođen je 1968. godine u Nišu i, kao većini dječaka, fudbal je bio njegov izbor kada je u djetinjstvu gradio ljubav prema sportu. Sasvim slučajno, 1982. godine, dok se na stadionu igrao i trčao sa drugovima, primijetio ga je trener atletskog kluba „Železničar“ Niš i pozvao na trening. Otišao je i – ostalo je istorija.
„Veoma brzo sam pokazao talenat i već u prvoj godini srednje škole sam bio među najboljim juniorima SFR Jugoslavije. U početku su me svi uspjesi zbunjivali kao i brojke u disciplinama koje sam trčao – 800 metara, 1500 metara i kros. Juniorski staž, do 1987. godine, najuspješniji je dio moje karijere. Bio sam reprezentativac SFRJ u krosu i na stazi i to je lijepo iskustvo. Iz tog perioda su mi sva poznanstva i upravo to najviše cijenim u sportu. Rezultati prođu, ostaju vam uspomene i prijateljstva koja ste stekli i to je jedino i bitno“, priča nam Dragan Tomić koji danas zajedno sa suprugom Vesnom predvodi Atletski klub „Trebinje“ od 2013. godine.
Kros Srbije, 1985. godine, Jagodina, tadašnje Svetozarevo – Draganova prva značajna pobjeda
Dragan je sve dublje ulazio u atletiku i ljubav prema ovom sportu je rasla, a izazova je bilo sve više. Prisjeća se da je još u drugom razredu srednje škole odlučio da će biti trener. Dječački san je postao stvarnost i danas je jedan od najboljih trenera atletike u BiH, a uspjesi su postali za njega sasvim normalna stvar.
„Sve je počelo lagano, skoro kao igra, a vremenom je poprimilo ozbiljne razmjere. Imao sam priliku da sarađujem sa svim ljudima koji su obilježili jugoslovensku atletiku, i kao atletičar i kao mladi trener. Imam pozitivna iskustva sa mnogim trenerima sa prostora SFRJ i mnogo toga sam naučio od starijih trenera, svako njihovo iskustvo koje su rado podijelili sa mnom sam zapisivao i ti razgovori su mi neizmjerno značili. Posebno sam ponosan na taj dio moje trenerske karijere i na sva prijateljstva koja su se rodila“, prisjeća se.
Svoju sportsku karijeru prekida 1991. godine zbog povrede, ali se ne oprašta od atletike nego nastavlja kao trener da vodi nove generacije ka uspjesima.
Dragan i Vesna Tomić
„Moj tadašnji trener je otišao u Njemačku, a ja preuzimam njegovu grupu atletičara i nastavljam da ih vodim. Bila mi je velika čast, ali i izazov upustiti se u to. Ali, kada ste mladi, radite sa puno žara. Bio sam zaista strog trener koji je imao neke svoje vizije, ciljeve i ambicije. Iz te grupe se izrodilo nekoliko reprezentativaca. Nije bilo zabušavanja, stalno sam trčao sa njima i motivisao ih. Sa njima sam ostvario sve što sam želio, svoju ambiciju i energiju sam prenio i na njih i to su bili lijepi počeci i dio karijere koji posebno pamtim“.
Dragan je proveo 14 godina radeći kao trener u Nišu, posvećujući se razvoju mladih talenata i usmjeravanju njihovog sportskog puta. Njegov primarni fokus bio je rad sa djecom, a škole su mu bile najvažnije mjesto za otkrivanje novih sportskih potencijala. Ipak, podrška koju roditelji pružaju svojoj djeci je, ističe, jedan od ključnih aspekata u razvoju mladih sportista. Bez ove podrške, kaže, čak i najveći talenat može ostati neiskorišćen. Roditelji nisu samo posmatrači u sportskom razvoju djeteta već aktivni učesnici koji kroz ohrabrenje, razumijevanje i angažovanost mogu značajno uticati na uspjeh mladog sportiste.
„Kada sam počeo ozbiljno da se bavim trenerskim poslom, moj cilj je bio da pronađem mlade talente. Kada dijete prvi put stane na teren, ono ne zna ništa i tu počinje moj posao – da ga motivišem, probudim u njemu ljubav prema sportu, pomognem mu da otkrije svoje mogućnosti i nauči osnovne stvari. U početku ga vodim, ali vremenom, kada se probudi njegova ambicija, moj zadatak postaje da ga usmjeravam, podstičem i guram naprijed. Najveća satisfakcija je gledati kako neko od prvog treninga raste, napreduje i ostvaruje vrhunske rezultate. I mene su, u najmlađem uzrastu, drugi motivisali i drago mi je što sam imao čast da učim od starijih trenera, a još veće mi je zadovoljstvo što sam danas ja u ulozi onog ko prenosi znanje novim generacijama kombinujući tradicionalne i savremene metode. Želim da svakom djetetu pružim priliku da ostvari svoj potencijal, da razvije samopouzdanje i da nauči vrijednosti koje će mu biti od koristi ne samo u sportu, već i u životu“.
NAJMLAĐI MEĐUNARODNI ATLETSKI SUDIJA
Sudije, prvenstvo Balkana, seniori
„Kao najmlađi međunarodni atletski sudija u Jugoslaviji, morao sam proći zahtjevan put do tog zvanja. Sticanje potrebnih bodova za suđenje bilo je složen proces. Posebno sam ponosan na svoju ulogu tehničkog rukovodioca značajnih takmičenja, uključujući Univerzijadu u Beogradu 2009. godine, kao i tri Balkanska prvenstva. Organizacija takvih događaja nosi ogromnu odgovornost, jer svako takmičenje zahtijeva besprijekornu koordinaciju, od planiranja do realizacije. Zvanje međunarodnog sudije nije se sticalo lako. Broj suđenja na kvalitetnim takmičenjima, kao i uloga tehničkog rukovodioca, bili su ključni faktori koji su doprinijeli mom napredovanju. Najteži zadatak mi je bila organizacija Univerzijade jer su, od sedam dana takmičenja, četiri bili pljuskovi, a program kao na Svjetskom prvenstvu. Ipak, pred kakvim god izazovima da se nađem, atletiku volim u svakom smislu, i zbog rezultata i suđenja i takmičenja i organizacije takmičenja i prijateljstava. Jer, atletika nije samo sport, već način života koji povezuje ljude, gradi disciplinu i donosi neizmjerno zadovoljstvo“.
Atletika je, priča nam, kraljica sporta kako zbog svoje sveobuhvatnosti tako i zbog unutrašnje borbe u kojoj atletičari moraju da pobijede sebe. Tvrdi, kada to uspiju, borba sa protivnikom je laka.
„Individualni sport tjera na istrajnost. Uvijek sam volio da trčim protiv jačih od sebe da im dam do znanja da nisam slaba konkurencija i da ću se boriti. Lijep je osjećaj kada ostvarite neki svoj cilj, to vas motiviše i podiže samopouzdanje, naročito kada ste dijete. Ipak, razočarenja su ono što se bolje pamti. Kada sam imao najveće ambicije i očekivanja, najgore sam istrčao. Sjećam se prvenstva Jugoslavije, jaka konkurencija, velika očekivanja, a istrčao sam svoju najgoru trku. Ali, mnogo sam naučio iz tog iskustva“.
Još kao mlađi junior, u prvom razredu srednje škole, evocira uspomene, izborio se za mjesto u finalu Kupa Jugoslavije u trci na tri kilometra gdje se takmičio sa juniorima iz završne godine srednje škole. Priča kroz osmijeh, bio je jedini mlađi junior i to ga je posebno motivisalo, doprinijelo njegovom samopouzdanju, ali ujedno ulilo i određenu dozu straha.
„Kad sam bio mlađi naravno da su mi nagrade značile. Bio sam jedan od najmlađih u stručnom štabu reprezentacije Srbije. U svojoj karijeri imam osvojeno 11 medalja na Balkanskim prvenstvima – jedna je iz BiH kada je Marko Šuković bio prvak Balkana u kategoriji mlađih juniora, a ostale su iz Srbije – pet u seniorskoj kategoriji na šta sam izuzetno ponosan, i pet u juniorskoj. Te medalje su mi bile ulaz za stručni štab Srbije, uglavnom za sprint i srednje pruge od 800 metara. Svojevremeno sam imao seniorskog prvaka Balkana na 800 metara, zatim vicešampiona na Balkanskom prvenstvu na 1500 metara, kao i dva sprintera koja su bila među najboljima u Srbiji. Postizao sam uspjehe koji su me uveli u ozbiljnu atletiku i to mi je tada zaista mnogo značilo. Posebno sam ponosan što sam učio od vrhunskih trenera. Znao sam do jutra da zapisujem sve o čemu su mi govorili i te bilješke i danas čuvam“.
Ipak, Dragan priznaje da je njegov odnos prema sportistima nekada i sada potpuno drugačiji i da danas najvećim uspjehom smatra kada su djeca zdrava, realna u svojim ambicijama, istrajna i uporna i to mu je osnova za rad sa njima. Uživanje je, priča nam, kada vidite stalni napredak kod djeteta.
Trener Dragan i njegova djeca
„Nije suština da neko svaki trening bude potpuno iscrpljen, morate da primijetite kad da stanete i opet krenete. Ne želim da treniram pretjerano ambicioznu djecu jer vjerujem da sport treba da bude izvor radosti, razvoja i zdravog takmičarskog duha. U AK Trebinje, prvi rezultati se vide tek početkom srednje škole, a sve prije toga posmatram kao igru i razvoj ljubavi prema atletici“, izričit je Dragan Tomić.
ATLETIČARE POSMATRA KAO SVOJU DJECU
„Jedan od najupečatljivijih momenata za mene bio je nedavni susret sa bivšim atletičarem koji mi se, uz zagrljaj, zahvalio na divnom djetinjstvu. Taj trenutak je potvrdio koliko je važan uticaj koji trener ostavlja na mlade. Drago mi je da čujem da sam toj djeci koju sam trenirao uljepšao djetinjstvo i ostao im u lijepom sjećanju. Oduvijek sam potencirao šta dolazi poslije sportske karijere i da obrazovanje nema cijenu. Sportista može steći brojne uspjehe, ali ako ne razumije vrijednost znanja koje će ga voditi kroz život, najbitnija stvar će mu izmaći. To želim da prenesem i na djecu u Trebinju i da im pomognem da shvate da će rezultati proći i da je mnogo važnije šta ostaje nakon njih. Volio bih da atletiku pamte po drugarstvu, istrajnosti, motivaciji za sport i obrazovanje“, priča nam Tomić.
I danas, kao i prije mnogo godina, Draganovi atletičari nižu uspjehe, i čini se da u ovom klubu sve ide po planu. Ipak, priča nam, mnogo izazova je svakodnevno pred njima, a prije svega uslovi u kojima rade. Srećom, dugogodišnje iskustvo je doprinijelo da se lako snalazi u svakoj situaciji, često i u improvizaciji i na najbolji način sprovodi svoj plan i motiviše atletičare da i oni pruže maksimum. Jer, kaže, nerijetko talenat nije dovoljan, mnogo je značajnija upornost i rad samog takmičara.
Tako su Dragan i Vesna Tomić, zahvaljujući svom iskustvu i velikoj ljubavi prema atletici, u Trebinju, za samo dva olimpijska ciklusa, stvorili klub koji je imao tri reprezentativca BiH – Marka Šukovića, skok uvis, Emiliju Pikić, troskok, i Saru Tomić, trka na 800 metara.
Dragan i Vesna Tomić sa svojim reprezentativcima Emilijom Pikić i Markom Šukovićem
„Biti dio velikog sportskog kluba u Nišu, okružen iskusnim trenerima iz različitih disciplina, bilo je dragocjeno iskustvo koje je oblikovalo moj trenerski put. Sastanci stručnog štaba bili su prilika za razmjenu znanja, analizu treninga i diskusiju o različitim pristupima u radu sa sportistima i to su moji prvi dodiri sa različitim atletskim disciplinama. Slušajući iskusne trenere, učio sam ne samo tehničke aspekte treninga, već i pedagoški pristup, način na koji se gradi odnos sa sportistima i kako se prepoznaju njihovi potencijali. Posao trenera je kompleksna stvar i konstantno razmišljam o toj djeci jer moram da uvidim sve što čini atletičara, a prije svega njegove granice i mogućnosti“, priča nam ovaj prekaljeni trener.
Tomić je 2024. godine proglašen za najboljeg trenera starijih juniora i juniorki Republike Srpske dok je ove godine dobio priznanje za najboljeg trenera mlađih seniora. Ujedno je i međunarodni atletski sudija od 1997. godine, a od skoro i selektor muške atletske reprezentacije BiH. Kaže, funkcija selektora je izazov koji je rado prihvatio, a mi smo sigurni da će Dragan višestruko opravdati mjesto koje mu je povjereno.
Ipak, o svojim uspjesima priča skromno ističući prije svega djecu koju trenira i izazove pred kojima se oni nalaze, a ujedno podvlači važnost obrazovanja i porodice koji čovjeka vode kroz život. Iako je svjestan da su ga za selektorsku poziciju kandidovale medalje sa 10 Balkanskih prvenstava kao i činjenica da je u Trebinju izgradio respektabilan klub, sa brojnim medaljama i uspjesima, svoja dostignuća pominje tek u kratkim crticama, ne dopuštajući da se istaknu više od onoga što smatra pravim životnim vrijednostima.
Izvor: Radio Trebinje
BONUS VIDEO
