Doajen srpskog novinarstva, pisac, hroničar ljudi i događaja u Hercegovini. I pored svakodnevnih obaveza, nađe vremena i energije da zabilježi još jednu priču, legendu, anegdotu, sve uokvireno bogatim hercegovačkim rječnikom. Slobodno možemo reći da je jedan od čuvara izvornog srpskog jezika na našim prostorima. Bez upotrebe stranih riječi i izraza, koje zaobilazi u širokom luku, kako u svakodnevnom govoru, tako i u svojim djelima. I novinar i pisac koji se rado i s povjerenjem čita – Šćepan Aleksić.
Danas je ponosan što je uvijek bio na strani istine i čovjeka. Kada govori o godinama provedenim u novinarstvu, kaže da sebi ne može ništa zamjeriti.
– Trudio sam se da radim najbolje što sam umio i mogao, i kako su mi to date prilike, događaji i moje okruženje dozvoljavali. Novinarstvo i jeste takva profesija. Ne zavisi sve od novinara, ali od novinara mnogo zavisi kada je riječ o profesionalizmu, koga danas u novinarstvu odavno nema. Ja sam se uvijek trudio da u datim okolnostima budem što objektivniji, tačniji i precizniji. Bilo je grešaka, ipak ne mogu mnogo toga sebi da zamjerim – kaže Aleksić.
Novinarstvom se počeo baviti u nekom drugom vremenu i drugačijem društveno-političkom uređenju zemlje, kada nije bilo lako raditi ovaj posao, ili bolje reći, nije bilo dozvoljeno pisati i kritikovati pojave koje su se kosile s tadašnjim prilikama. Dolaskom ratnih godina mijenja se i način informisanja.
– Bilo je to zaista teško vrijeme, i za narod i za vojsku, pa samim tim i za novinare. U Informativnoj službi Hercegovačkog korpusa VRS, ne samo ja, nego sve kolege, časno i pošteno smo ispunili novinarsku i patriotsku dužnost. U ratu se ne može izvještavati objektivno, jer važi ona maksima da „istina prva pogine“. Izvještavao sam onako kako će to biti na korist mome narodu, vojsci RS, meni i mojoj porodici, pri tome da nikog ne vrijeđam, omalovažavam. Može se na fini način saopštiti naša srpska istina, a da se drugi narodi ne omalovažavaju – ističe Aleksić.
U svojoj ratnoj biografiji s ponosom ističe i pokretanje lista „Hercegovac“, u kome je objavio veliki broj reportaža o ljudima i događajima iz tog teškog perioda.
Danas se bavi drugim temama i poslovima. Nakon odlaska u penziju, posvetio se radu na porodičnom imanju u selu Bogdašići, s koga, kako kaže, nije ni odlazio.
– Vezan sam za svoje imanje i porodičnu kuću. Nije lako u ovim godinama odlučiti se na takav korak. Imam, kako se to sada moderno kaže, mini farmu krava. Predajem mlijeko mljekari „Pađeni“, koja je redovna kada je isplata u pitanju, ali je problem što je cijena mlijeka niska. Na ovim poslovima čovjek se ne može obogatiti, sazidati kuću ili kupiti stan. Dobro dođe kao dopuna kućnog budžeta. Život na selu je fizički težak, ali tu nalazim najviše inspiracije. Često tokom rada pravim bilješke, zapišem po neku rečenicu, a onda to pretočim u priču. Nisam od pisaca koji sjednu za kompjuter i pišu svaki dan – kaže Šćepan.
Nagrade ga nisu zaobišle, ni kao novinara ni kao pisca. Za knjigu pripovjedaka „Račvasti jezik“ dobio je nagradu „Milan Lalić“ koju dodjeljuju Večernje novosti iz Beograda. Roman „Čekajući žutu vojsku“ nagrađen je od strane Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske iz Istočnog Sarajeva, a za ukupan književni opus dobio je nagradu „Pavle Marković-Adamov“ u Sremskim Karlovcima.
– Jedna od najdražih mi je nagrada „Dimitrije Davidović“ 2023. godine u Novom Sadu, koja se dodjeljuje za životno djelo u oblasti novinarstva. Sjetio se neko, ako se nisu sjetili ovdje. Zahvaljujući prijedlogu Dušana Salatića, nagrađen sam upravo za ratno izvještavanje za agenciju Tanjug. Nisu me zaboravili, kao ni moju čestito obavljenu dužnost – dodaje Aleksić.
Hercegovina je njegova književna inspiracija. Nema knjige koja nije vezana za Hercegovinu. Na radost čitalaca, u pripremi je treće izdanje knjige „Ime i prezime“, koja obuhvata prethodna dva izdanja, obogaćena s desetak novih priča, takođe vezanih za hercegovačka i druga neobična imena i prezimena. Novi roman i zbirka pripovjedaka čekaju na objavljivanje.
Mladim kolegama poručuje da nije sramota svrstati se uz svoj narod i svoju zemlju. Sramota je priklanjati se strankama ili klanovima, što je, po njegovom mišljenju, poraz novinarstva i novinara.
– Trudite se da budete svoji, objektivni, nezavisni, koliko je to u ovom vremenu moguće. Slušajte svoju savjest – kaže Šćepan.
U jednoj od pripovjedaka Aleksić je zapisao:
„Ništa u novijem vremenu nije devalviralo kao učitelj i priganica.“
Ne dozvolimo da se ovom nizu pridruži i novinarska profesija.
Izvor: Radio Bileća
BONUS VIDEO
