Na početku je trčanje za sestre Nadu i Jelenu Jovović bilo hobi, bježanje od svakodnevice u prirodi i pozitivno “trošenje” slobodnog vremena. Ipak vremenom, “osvojiti” koji kilometar više, te popraviti već vrijeme istrčano ranije, postalo je strast, ako ne i opsesija. Tako, ove svestrane Gačanke, vrijedno treniraju, kako bi u dogledno vrijeme istrčale i maratonsku trku.
Tri puta sedmično treniraju u dvorani, dok ostalim danima uživaju u prelijepim prirodnim ljepotama. Za radio Padrino kažu, da je trčanje, odmor za dušu i tijelu, pa to preporučuju i svima onima koji su manje aktivni.
Prošla godina, svakako je bila atipična, krajnje nepredvidljiva, u ovoj već imaju, načelno svoj kalendar. Svakako, cilj je maraton, ako ne i istrčati 57 kilometara na Fruškoj gori.
“Trčanje se kod mene javilo kao potreba da stres kanališem, a istovremeno sačuvam psiho-fizičko zdravlje. Život nas nauči da ništa tu nije bez razloga, da u različitim aktivnostima možemo pronaći zadovoljstvo i da imamo jednostavan izbor da budemo kreator ili nečija kreacija. Trčanje je proces koji svaka osoba može da kontroliše i koji zavisi isključivo od naše fizičke i mentalne snage. U martu imamo planiran “Mostarski polumaraton” , tačnije 20. marta i Trebinje vertikal, popularna “trka u kamenu” 27. marta. Radujemo se tim trkama jer je to jedan test naših snaga i mogućnosti”, kaže nam na početku našeg razgovora Jelena.
Zajedno “bruse” formu, obožavaju da trče po obodu Gatačkog polja, oko jezera Klinje, jednostavno okruženi prirodnim blagodatima.
“Baviti se trčanjem značiti baviti se sobom. Brinuti o svom mentalnom i fizičkom zdravlju. Ustvari, to je ljubav prema sebi. Trčanje, u svojim početnim fazama je jedna zahtjevna i teška disciplina. Momenat (koga često nismo svjesni) kada prelazi u ljubav trčanje dovodi u dimenziju strasti. Svaki kilometar više je pomjeranje sopstvenih granica. I upravo je to ono što najviše vrednujem u trčanju, pomjeranje sopstvenih granica. Mi smo došle u fazu kada svaki slobodan momenat koristimo za trčanje, brzo hodanje, osvajanje uspona. Trčanje nije izolovana disciplina. Ukoliko želimo bolje rezultate onda su potrebni treninzi snage. Mi tri puta sedmično odlazimo u teretanu, a ostale dane trčimo, planinarimo, vozimo bicikl, hodamo”, priča nam Nada koja naglašava da je za besprijekornu fizičko – kondicionu pripremljenost ovo dobitna kombinacija.
Ona dodaje da je možda nekim ljudima, na početku i nejasno kako neko može toliko vremena da posveti trčanju.
“Imala sam priliku da se družim sa ljudima koji se bave trčanjem. Tada mi je bilo famozno kako neko može da trči tako dugo. Prije same odluke za bavljem trčanjem, bili smo u treningu, u solidnoj kondiciji, tako da smo odlučile da se oprobamo kao “dugoprugašice”. Nakon prvog istrčanog polumaratona osjećaj je bio nevjerovatan i od tada smo željeli još. A taj osjećaj nakon uspješno istrčanog polumaratona je sasvim opravdan ako uzmemo u obzir da se trčanjem luči hormon sreće. Matematički, što više kilometara, više sreće. Indirektno, trčimo za sreću”, dodaje Nada.
Ona navodi da je prošla godina sama po sebi bila nepredvljiva, atipična. Teško se moglo bilo šta isplanirati.
“Prošlu godinu smo imali u planu više trka na koje smo se prijavili. Situacija koja je nastala nam je to onemogućila. Međutim, nama je dala više slobodnog vremena za dobre pripreme i jedan dar, a to je povezanost sa prirodom. Svakodnevno smo prelazile i do 40km po našim okolnim predjelima, čija je ljepota nemjerljiva. Otkazane trke nas nisu poremetile. U prošloj, 2020. godini smo istrčale zvanični Virtual run u organizaciji BL 1/2 maraton, prvu trail trku Sutjeska trail u organizaciji Trail & Treking lige, Trku u kamenu ( Trebinje vertikal) i za kraj godine najdražu “Trku za zdravlje” koja je pokazala da u našem Gacku postoje ljudi kojima je trčanje ljubav, a humanost vodilja. Što se tiče ove godine, već u martu imamo dvije trke, Mostarski polumaraton i Trebinje vertikal. Za april smo planirale novo pomjeranje psiho – fizičkih granica i pokušati ubrati koji kilometar više, istrčati prvi zvanični maraton na Fruškoj gori. Ako pripreme budu tekle planirano možda umjesto 42, 2km izaberemo stazu od 57,6km”, ističe Nada kojoj optimizma ne manjka, s razlogom.
Upravo, one bile su i pokretačka snaga, “Trke za zdravlje” sredinom decembra mjeseca prošle godine, koja je imala humanitarni karakter.
“Na kraju prošle kalendarske godine kada smo uspješno organizovali “Trku za zdravlje” i savladali 70km, uvidjeli smo da u Gacku postoji jako lijepa trkačka priča. Što se tiče ženske ekipe, Jelena i ja smo u tome. Od muške ekipe ima par sjajnih momaka koji se bave trčanjem i koji su u odličnoj formi. Neki od njih imaju trkačkog iskustva u ultramaratonima. Vršimo i zajedničke treninge. Jelena i ja ih pratimo, ali kao što se volimo našaliti, trebamo još kajmaka jesti da bi se mogli njima pridružiti na ultramaratonima od 130km. Međutim, dijelim sreću što smo u istoj priči i što smo posvećeni trčanju. Sa njima su uvijek uzbudljivi i ekstremni treninzi. Takođe, ono što me raduje, jeste saznanje da se ljudi okreću ka trčanju. Imamo nove članove u našoj ekipi. Mislim da trebamo djeci ponuditi više ovakvih sadržaja i mogućnosti da svoje sportske ambicije usmjere ka trčanju. To i jeste negdje zadatak nas, odraslih. Da pružimo dovoljno stimulativnu sredinu gdje bi mladi mogli iskazati svoje afinitete, često i latentne”, kaže Nada koja inače radi u Dječijem vrtiću u Gacku.
Kaže, potrebno je raditi sa djecom od malih nogu.
“Jelena i ja radimo sa djecom, svakodnevno pratimo i osluškujemo njihove potrebe. Iz te obaveze da je djeci potrebna fizička aktivnost kako bi se skladno razvijali, iznjedrila je ideja o pokretanju jedne lijepe priče o Školi razvoja i sporta. Ukoliko se sve kockice poslože, epidemiološke i ostale, u narednom periodu bi trebali imati zvanične podatke o toj ideji. Vjerujemo da će taj Projekat biti uspješno realizovan i da će imati potrebnu podršku”, kazala je Nada koja u sebi posjeduje, moć da animira ljudi i okrene ih ka pozitivnim stvarima.
Jelena dodaje, da su sada sve oči uprte na takmičenje u ovom mjesecu. Ipak, polako se tempira forma i za Frušku Goru i nove trkačke iskorake.
“Nakon planiranih trka u martu, ako sve prođe dobro prijavljujemo se za Fruškogorski maraton i tu razmišljamo o dionici od 42 km ili 57 km. Pomjeranje granica i sopstvenih mogućnosti se nameću kao svojevrstan izazov i neiscrpan izvor inspiracije”, kaže nam Jelena koja je pobornik adrenalina.
Gacko, vapi za atletskim klubom, a to je svakako jedan od bazičnih sportova koji do sada u ovom hercegovačkom gradiću nije imao svoje mjesto. “Kraljica sportova” svakako, izgradnjom sportske dvorane mora da zaživi, u takvo nešto saglasna je i naša sagovornica.
“Gacku je neophodan jedan atletski klub. Prvenstveno jer se tu stvara osnova, baza, na koju kasnije svaka osoba može da se gradi u skladu sa željama i mogućnostima. Atletika, kao i trčanje nije samo fizička aktivnost, to je način da djeca nauče svoje granice, društveno poželjno ponašanje i kada gube i kada pobjeđuju, da razvijaju timski duh i empatiju. Na ličnom primjeru mogu reći da je trčanje za mene postalo nešto što me oslobađa, jedan oblik psihoterapije, ne baš tako lako kao dječija igra, ali svaka trka me na neki način jača. Da nije “došlo” trčanje možda nikad ne bih saznala gdje su mi granice, šta me lomi, šta me čini jačom “, jasna je Jelena.
Ona svakako i dodaje da se u posljednje vrijeme odlučuju za planinske predjele, sa većom nadmorskom visinom. Iz prostog razloga, što ih kasnije, bilo kakve vremenske (ne)prilike ne mogu iznenaditi.
“Do skoro smo uglavnom trčale po ravnom, ali se sada to mijenja. Sada su nam interesantnije planinske trke. Zahtjevnije su, iscrpnije, jačaju solidarnost. Uvijek prije biramo prirodu nego beton, tišinu nego buku i iz toga se rodila i ljubav prema planini. Taj osjećaj kad se popneš na vrh i pogledaš oko sebe je neprocjenljiv. Planina je odlična za čišćenje misli, razvoj samopoštovanja, bijeg od svakodnevnih briga, to je odmor za mozak, dušu”, za kraj ističe Jelena.
Zato, slijediti ili bar pokušajte, ovaj poduhvat sestara Jovović, definitivno nećete se pokajati.
Jer, priroda i trčanje kombinacija su, na kojoj se ne može pogrijesiti. Dionicu i put Vi birajte.
Miloš Vasiljević
HP, mart 2021.
BONUS VIDEO
