U momentu snimanja debi albuma, za širu jugoslovensku javnost „Pušenje“ je bilo skoro nepoznat bend, ali u lokalnim sarajevskim okvirima imali su status kultne lajv atrakcije, koja je prešla četvorogodišnji „rudarski“ put od neartikulisanih nastupa za svoju raju u podrumu, do benda sposobnog da munjevito zapali svaki prostor u kojem nastupa.
Postava, koju su činili frontmen i vokal dr Nele Karajlić, ritam gitarista i glavni kompozitor Sejo Sekson, glavni gitarista Mujo Snažni, basista Samir Ćeramida, bubnjar Zenit Đozić, klavijaturista Seid Karajlić i saksofonista Ogi Gajić, prošla je početničke greške, odlaske članova u vojsku, međusobne trzavice gradeći od početnih nevještih pokušaja, strpljivo korak po korak, status pravog benda.
Manjak virtuoznosti nadoknađivali su vulkanskom energijom, uličnim šarmom i duhovitošću, a putem demo snimaka, djelovanja unutar sve popularnijeg pokreta novi primitivizam i učešća na radijskoj verziji „Top liste nadrealista“, stvorili su sebi kvalitetnu reputaciju u bazi, samo im je trebala pomoć da naprave ključni korak prema albumu i ozbiljnom izdavaču.
Doktor za rokenrol
Pomoć je došla sa neočekivane strane, od Milića Vukašinovića, lidera benda „Vatreni poljubac“ i jednog od autentičnih pripadnika starije generacije sarajevske rok scene, kome su tokom jednog druženja dali kasetu sa demo snimcima, da bi on oduševljen pjesmama odlučio da ih poveže sa producentom Mahmutom Pašom Ferovićem, koji je imao skromni studio za snimanje u sopstvenoj kući i da ih poveže sa diskografskom kućom „Jugoton“.
Sejo Sekson, gitarista i ključni autor u tom periodu, nije imao dilema oko važnosti pomoći Vukašinovića u tom momentu karijere benda.
– Da nije bilo Paše Ferovića i Miće Vukašinovića, te 1984. ovaj bi se bend definitivno ugasio, a da nikada ne bi ništa napravio. Naime, bila je to kritična četvrta godina naše karijere, kada te već kod kuće počinju pitati dokle ćeš tako, pa se i sam zapitaš ima li tvoje tamburanje ikakvoga smisla, a kad počneš konobarisati i tražiti posao na benzinskoj, to znači da je sa „Zabranjenim pušenjem“ gotovo. Da nije bilo Paše i Miće, završili bismo kao toliki drugi anonimusi u istoriji rokenrola – rekao je Sekson.
Sa druge strane Nele Karajlić u svojoj knjizi „Fajront u Sarajevu“ kaže kako je snimanje bilo jako stresno, ali i jako zabavno.
– Kombinacija nas i Paše Ferovića je bila kao jedna duga anegdota od sedam mjeseci. Samo jedna od mnogih stvari koje smo morali da prevaziđemo je, na primjer, da se naš tipičan radni dan u to vrijeme sastojao od toga da sedam članova benda ustaju ujutru, a zatim se oko 10 ujutro djele u grupe koje su išle od jedne kafane do druge po gradu, tražeći Pašu Ferovića koji je cijelu prethodnu noć proveo pijući na jednom od ovih mjesta – ispričao je Nele i naglasio da su se svi u bendu za vrijeme snimanja razboljeli od bolesti koje se kreću od ciroze jetre do upale pluća.
Ipak, spoj Pašinog muzičkog iskustva, opuštenog pristupa produkciji te njihove energije i duhovitosti, pokazao se kao prava kombinacija za stvaranje albuma, koji doslovno nije ličio ni na šta što se do tada pojavilo na domaćoj rok sceni, osim donekle prvenca „Buldožera“, ali ipak u jednom drugom, daleko intelektualnijem ključu.
Muzički nastao na tragovima prljave rifologije „Stonsa“ i „Kleša“, protkan uticajima novog talasa, te autentičnom autorskom poetikom, koja je dugovala jednako estetici novog primitivizma, britke autoironije, uticaja humora Montija Pajtona i Alana Forda, prenesenog na sarajevski način, partizanskom filmu i sivom čemeru socrealizma, album „Das ist Valter“ bio je i ostao jedan od najupečatljivijih debija jugoslovenskog roka.
Šverceri, rudari i sanjari
Koliko je malo ko vjerovao u potencijal benda govori i podatak da je početni tiraž albuma bio 3.000 komada, a na kraju je prodat u 100.000 kopija, da bi uz seriju koncerata, bend postao preko noći jugoslovenska atrakcija.
Počevši od zapaljivih pank numera „Anarhija ol over Baščaršija“ i „Neću da budem Švabo“ koje su jahale na buntovnom duhu ranih osamdesetih uz lokalni sarajevski kolorit, preko pjesma koje se koristile recidive bijelog fanka sa moćnima masnim bas dionicama „Kino prvi maj“ i „Šeki is on the road again“ do folk poskočica poput „Pamtim to kao da je bilo danas“, album funkcioniše bez problema kao cjelina od prvog do posljednjeg tona.
Bilo je tu i mjesta za potresne numere poput ode radnom čovjeku „Abid“, mračne i fanki ritmom protkana pjesme o izrabljivanju radničke klase i skrivenoj truleži socijalističkog samoupravljanja.
Sa druge strane „Put u središte rudnika Kreka Banovići“ je istinita i potresna priča o eksploziji u jednoj od najvećih jama rudnika koji se zove Raspotočje i ljudima, koje nakon kratke žalosti brzo zaboravljaju svi, osim njihovih voljenih.
„Selena, vrati se, Selena“, govori o djevojci, koja pod uticajem Holivuda, želi da živi „američki san“, ostavljajući svoje lokalne obožavaoce razočarane u sivilu i magli sarajevske kotline, preciznije u ulici Fuada Midžića.
Ipak, ispostavilo se da je album ključ za uspjeh imao u numeri, koja je sasvim slučajno završila na njemu. Inspirisan, Džonijem Kešom, konkretno čuvenom „Folsom Prision Blues“, Sejo Sekson napisao je sjajnu crnohumornu pjesmu „Zenica bluz“, o tipu koji je ubio švalera svoje žene, ali se i ne kaje mnogo jer će se on i zatvora vratiti, dok Hakija nikad neće sa Bara, ili groblja, koja je nošena zaraznim kantri ritmom i još zaraznijim referenom i Neletovim duhovitim izvođenjem, postala hit, a potom i narodski evergrin, koji se danas svira od koncerata preko kafana do svadbi.
Završna numera „Čejeni odlaze, Neletova je metafora o egzodusu Srba sa Kosova i Metohije vješto zavijena pod uticajem vesterna Džona Forda u priču o sukobu dva indijanska plemena, Čejena i Šošona. Ukratko, čitav jedan koloplet likova i situacija od rudara i sitnih švercera preko taksista do lokalnih sileddžija i čakijaša, koje su bili autentična slika Sarajeva u olimpijskoj 1984. godini. Na prvi pogled jedinstvenog grada, Jugoslavije u malom, ali suštinski grada podijeljenog između lokalnog i globalnog, između radnika i birokrata, zvijezda i marginalaca. Jednog grada, koji se dičio svojim bratstvom i jedinstvom da bi na kraju postao grad koji će se samo nekoliko godina kasnije krvavo raspasti po nacionalnim šavovima.
Primitivci i nadrealisti
Novinar i publicista Ivan Ivačković u svojoj knjizi „Kako smo propevali“ kaže da je ovaj album bio istinski kontrakulturni odgovor na stanje u kojem se SFRJ nalazila u tom vremenu.
– „Zabranjeno pušenje“ je ismejavalo navike primitivnih ljudi, ali u tom ismejavanju nije bilo ničeg zlonamernog. Mada je Nele Karajlić kroz novi primitivizam ratovao protiv pravih primitivaca, on nije zaboravljao okolnosti koje su te ljude saterale u rezervate zaostalosti. „Zabranjeno pušenje“ nije samo želelo da kaže nešto o radničkoj klasi i marginalcima uopšte, nego i o deformisanosti jugoslovenskog socijalističkog sistema, koji je, dičeći se svojom humanošću, upravo tim ljudima oduzimao svaku šansu za pristojan život terajući ih u rudarska okna ili u kriminal – navodi Ivačković.
Riječima Ivačkovića nema se šta osporiti, jer jednostavno rečeno, provokacija, satira i subverzivnost kroz formu humora, jesu bili ključni interes kompletne ekipe okupljene oko novog primitivizma, nastalog pod duhovnim uticajima Bore Kontića, Mirka Srdića (Elvisa Kurtovića), Malkolma Muharema, Dražena Ričla i ostalih začetnika pokreta, koji je želio da ponudi autentičan odgovor na pank i novi talas, ali da ostane čvrsto ukopan u sredinu u kojoj djeluje u tom odgovoru.
U slučaju „Pušenja“ to je samo bilo pomjereno korak dalje prema pop kulturi, prije svega zbog upečatljivog scenskog nastupa Karajlića i muzičkog talenta Seje Saksona, koji je majstorski pretapao rok, bluz i kantri uticaje u vlastiti autorski izraz, dok je ostatak grupe držao ravnotežu između ključnih kreativnih zamajaca benda, makar u tom početnom periodu sastava.
Tajna uspjeha „Zabranjenog pušenja“ nije bila u tome što su oni u svojim pjesama uspjeli savršeno uhvatiti duh svog grada, već u tome što su uspjeli albumom „Das ist Valter“, taj specifični lokalni osjećaj, učiniti jednako razumljivim svakom stanovniku SFRJ. Ne treba zaboraviti, da su nešto slično, radili na svoj način i Elvis J. Kurtović i „Bombaj štampa“ i da su imali daleko veći potencijal za pravljenje ozbiljne karijere, ali za razliku od „Pušenja“, nisu uspjeli napraviti pomak prema regionalnoj atrakciji na duže staze.
Što je „Pušenju“ uspjelo prije svega hit statusom pomenutog singla „Zenica bluz“, potom i ogromnim uticajem „Top liste nadrealista“ i što je najvažnije, odličnim albumom, koji od prve do posljednje pjesme nije imao slabog mjesta, vjerno dokumentujući energiju i talenat benda, koji je odbio da stoji u mjestu, već je hrabro zakoračio u nepoznato.
Sam Nele kaže da je promjena odluke da „Zenicu“ ipak uvrste na album promijenila sve i iznenadila sve, uključujući i njih.
– Odluka da „Zenicu bluz“ stavimo na album imala je katastrofalne posljedice. Snaga te pjesme u kombinaciji s „Nadrealistima“, koji su počeli da se emituju na televiziji paraleno sa izlaskom ploče, prevela je „Pušenje“ iz statusa kultnog garažnog benda u grupu koja puni stadione i dvorane širom Jugoslavije – rekao je Karajlić.
Jednako tako, nekoliko mjeseci kasnije, nakon čuvenog incidenta sa aferom „Crko maršal“, bend će naučiti, da pad može biti jednako brz kao uspjeh, ali to je već priča, koja će uz „malu pomoć prijatelja iz štampe“ i nekoliko malih kompromisa sa sistemom, dovesti do albuma „Dok čekaš sabah sa šejtanom“, kojim će se bend izvući iz problema i pripremiti za veliku karijeru. Na kraju balade, toj istoj karijeri na put će stati pucanje nekoliko odnosa, prije svega između tandema, koji je bio zaslužan za njeno stvaranje, kreativnih motora benda Neleta i Seje, a potom i pucanje odnosa između samih Sarajlija, koji su od raje preko noći postali Muslimani, Srbi i Hrvati, ne razmišljajući previše o tome da obično nakon pucanja velike ljubavi, uslijedi i velika mržnja.
U međuvremenu su nastala dva „Pušenja“, jedno zapadno i jedno istočno, promjenljivog uspjeha, Nele je postao pisac, scenarista i glumac, Sejo je nedavno odlučio da su pjesme samo njegove, tužeći ostale autore, a od „Zabranjenog pušenja“ je na kraju ostao gorak ukus razočarenja, sasvim u skladu sa pomenutim porokom. Samo je „Valter“ ostao isti, jer je za razliku od bludnog sina iz jedne od njegovih pjesama, mudro zapamtio riječi rahmetli babe Atifa: „Ko igra za raju, a zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku“!
Ime
Prvenac grupe naziv je dobio po filmu „Valter brani Sarajevo“, te je uvodna pjesma na albumu citat muzike Bojana Adamiča iz istoimenog filma.
U samom imenu se krije oda kako Sarajevu, tako i istoimenom filmu kroz dijalog, koji je semplovan u intru albuma, jer je Valter bio Bata Živojinović u popularnom partizanskom filmu, a Šiba Krvavac je bio kultna ikona sarajevskog filma, a to nije jedini dug uticaju bioskopa na inspiraciju grupe koji se provlači kroz nekoliko numera na albumu.
Branislav Predojević
Izvor: Glas Srpske
BONUS VIDEO
