Hercegovina Naše priče Vijesti

HP intervju: Aleksandar Hršum o novinarstvu kao opsesiji

O novinarskoj karijeri dugoj skoro tri decenije, novinarima, povjerenju u medije i uticaju na publiku na opuštenoj kafi razgovarali smo sa jednim od najpoznatijih TV lica našeg prostora, Aleksandrom Hršumom.

Kako si odlučio da se baviš novinarstvom?

Mislim da se sve u životu dešava sa razlogom. Odrastao sam u Sarajevu, gdje sam i počeo da se bavim ovom profesijom još prije ratnih dešavanja u BiH u kultnoj emisiji “Satričići”, gdje sam i upoznao svijet televizije i počeo biti inficiran s njom. Ušavši u medijski svijet kao klinac od deset godina, danas sa 45 ne mogu da vjerujem da sam toliko dugo ostao u tom svijetu, toliko toga sam prošao i naučio, televizija mi je dala ogromno iskustvo i hljeb u ruke, ali me prije svega naučila da budem čovijek, da shvatim šta je život, da nije baš sve tako bajno.

Aleksandar Hršum u razgovoru sa našom novinarkom Ivanom Kardum, Foto: HP

Koji je bio tvoj prvi posao u struci?

Moj prvi posao u struci bio je na SRT, gdje sam radio program za djecu, koji smatram jednim od najtežih formata za rad. Tako sam kao klinac sa 17 godina počeo da se ozbiljnje bavim radom na televiziji. Emisija je trajala dva sata, imao sam neki zanos da sve bude dobro, a mnogo mi je značila i podrška starijih kolega. Moja najveća sreća tada je bila što je ta emisija bila gledana.

Nakon toga, 1997.godine prešao sam na RTRS u Banjaluku, gdje sam radio kao urednik “Jutarnjeg programa”, a naš format najviše je ličio današnjem koji se emituje upravo na ovoj televiziji.

2000. godine pojavila se ideja o mojoj autorskoj emisiji u sklopu ove medijske kuće. Već sam imao 22 godine i počeo sam sa svojom emisijom, koja se bazirala na dijalogu, a zvala se “Omladinski forum”. Nisam mogao ni zamisliti da će ova emisija imati toliki odjek u publici, tako da je to bio početak obilježavanja moje novinarske karijere.

2004. godine prešao sam Pink TV i počeo da vodim “Zabranjeni forum”, koji je već sada kultna emisija, te obilježila mene kao autora i novinara. Jako sam ponosan na to, jer je obilježila skoro 20 godina društvenih aktivnosti u zemlji, pokušavala dati odgovore na razna pitanja, a prije svega se ticala života običnog čovjeka, bez obzira da li on živi u Trebinju, Sarajevu ili Livnu. Emisija nisam bio ja nego tim, tako da svi koji misle da kao individualci mogu uspjeti u ovom poslu prave ogromnu grešku. Bez dobrog tima nema dobre emisije.

2019. se pojavila Nova BiH, kao jedna moderna brend televizija, gdje sada radim kao prezenter informativnog programa.

Aleksandar Hršum, Foto: Privatna arhiva

Da li je suvišno pitati te voliš li posao kojim se bavite?

Htio ja to prihvatiti ili ne, televizija je moj život i mislim da sam ostavio trag i potpis u svojoj profesiji. Na tome mogu zahvaliti gledaocima, jer su me oni napravili. Ja obožavam ovaj posao, to mi je jednostavno opsesija. Koliko god mislio da će sve to da iščezne i da će se pojaviti neki novi momenat, televizija me tjera da o njoj razmišljam 24 časa dnevno. Kada uđem u market trudim se da slušam ljude o čemu pričaju, te sa tim idejama dolazim u redakciju i predlažem nove teme. Davno je rečeno kako je novinar jedna univerzalna neznalica, što znači da sve zna, a skoro ništa ne zna. Ali u tome i jeste čar, da prikupimo informacije sa više strana i plasiramo ih kako želimo. Za 4 godine obilježiću 30 godina profesionalnog angažmana na televiziji, tako da razmišljam i da napišem neku knjigu kojom bi ostavio pisani trag.

Kako komentarišeš male plate svojih kolega?

Problem je što novinarstvo nije cijenjeno u BiH. Kada pogledamo kako žive naše kolege u Italiji i drugim evropskim državama shvatimo da je jako tužno što se ne poštuje novinarska profesija. Iako je ovo na krvavo zarađen hljeb, opet je zadovoljstvo biti novinar. Novinari su izloženi maltretiranju, negativnosti, strahu, a u suštini su jedini koji žele da prenesu priču sa dvije strane. Mnogo mi je žao što je ovaj posao kod nas slabo plaćen, ali sa druge strane mogu se izboriti i pišući kao influenseri. Tehnologija se dovoljno razvila, te smo dobili alat više u komunikaciji što se može iskoristiti za dodatnu zaradu. Iskreno se nadam da će jednog dana svanuti i novinarstvu BiH.

Da li ti je žao što više ne vodiš emisiju zahvaljujući kojoj si stekao najveću popularnost?

Mislim da je život sastavljen od ciklusa, tako da i to doživljam kao završetak jedne faze. Nisam to tako stresno doživio, jer sam odmah dobio drugi posao, koji je za mene bio i novi izazov na televiziji. Nikada se ne zna, možda se sutra ponovo vratim kao autor neke emisije. Sa druge strane Zabranjeni forum je dio mene, te sutra da počnem prodavati jaja na trebinjskoj pijaci svi bi me prepoznali upravo po ovoj emisiji. Dok živim nosiću tu ulogu sa sobom kao što glumci nose filmske likove koje su igrali.

Aleksandar Hršum, Foto: Privatna arhiva

Koliko  vremena zahtjeva novinarstvo kao profesija?

Svi žele da budu prvi u emitovanju bilo koje informacije, teži se ka senzacionalnošću, ne provjeravaju se informacije. Ja sam imao sreću da od starijih kolega naučim čitati između redova, da ne trebamo uzimati informacije na prvu, bez obzira na koga se odnose. Sve je palo pod uticaj brzine vremena, sve je postalo novac, a novinarstvo je upleteno u tu priču.  Novo vrijeme donosi svoja pravila, a mi trebamo savladati te vještine, jer što više znaš bićeš uspješniji u onome čime se baviš.

Da li si ikada razmišljao da napustiš svoju profesiju?

Naravno da jesam, ali u tim trenucima mi je uvijek dolazio neki bumerang koji je donosio neke lijepe stvari u ovoj profesiji. Upravo 2010. godine se desila takva situacija, kada sam dobio nagradu za najbolje TV lice godine. U našoj zemlji je jako teško raditi javni posao, jer ste uvijek izloženi raznim komentarima ljudi. Uvijek sam se trudio da u novinarstvu budem profesionalan i korektan, jer gledaoci koji su odvojili svoje vrijeme na gledanje naše emisije treba cijeniti, poštovati i ponuditi im najbolje.

S obzirom da si dugi niz godina u novinarstvu, da li imate podatak koliko je kolega iz Vaše generacije ostalo vjerno svojoj profesiji?

Ima par kolega koji su i dalje u novinarstvu, mada je dosta njih prešlo u političke vode ili su na nekim vodećim funkcijama. Sve je to život, meni nije bilo suđeno da tako često mijenjam profesije. Mada možda kada napunim 50 godina počnem da se bavim uzgojem koza i malina kako bi se malo smirio. To je neka moja vizija završetka radnog vijeka, jer dok si na ekranu tvoj lik se troši koristeći, te u trenutku moraš shvatiti da su došle nove generacije, čija je lica dosta ljepše vidjeti na tv ekranima.

Možeš li nam prokomentarisati novinarstvo u BiH i regionu?

Novinarstvo danas ima totalno drugačiju dimenziju od onoga kada sam ja počeo da radim. Brzina vremena ne dozvoljava provjeru informacija, veoma je malo istraživačkih novinara. Zahtjeva dosta novca i odricanja ali ipak ima kolega koje opstaju sa svojim stavovima, komentarima i potpisima.

Mediji su u službi politike, a politika u službi medija. Živimo u takvom vremenu, a takva situacija nije samo u našoj zemlji nego i u čitavoj Evropi. Možda se meni to ne dopada, ali ne mogu ja kao individualac mijenjati svijet i globalno reći kako mi se ne sviđa što politika diktira određenim medijima.  Sa druge strane svi imamo izbor i niko ne može da nas natjera šta da radimo. Trebamo biti u svom domenu najprofesionalniji što možemo, te da kažemo sebi da ćemo raditi korektno i pošteno.

Koliko ljudi danas imaju povjerenja u medije?

Svako od nas je medij, jer smo svi korisnici Facebook-a, Tweeter-a i drugih društvenih mreža. Postavljanjem statusa i komentara sami postajemo mediji, jer objavljivanje da je lijep dan u Trebinju informišemo o tome osobu iz Čikaga. To je neka medijska slika. Boreći se sa brzinom vremena i naprednom tehnologijom i mediji nastoje pokazati svoju bitnost, a ljudi ih vole, gledaju tv i vjeruju im, ali od njih zahtjevaju brzinu. Imajući tri različite priče sami stvaraju jednu.

Aleksandar Hršum u posjeti našoj redakciji , Foto: HP

Kakav je uticaj medija na društvo?

Problem je što nemamo javno mnjenje, kritiku, ni pozorišnu, ni političku. Kako bi onda mediji uticali na nekoga. Oni mogu samo da informišu, a koliko im ljudi vjeruju upitno je. 21. vijek je vijek individualaca i daje potpuno drugu dimenziju čovjeka. Moderan čovjek je brz, dinamičan, danas je u Sarajevu, sutra u Hong Kongu, traži novo, poslovi se sklapaju brže. Ta dinamika globalnog sela već dolazi i kod nas, te moramo biti toliko skoncetrisani i prilagođeni duhu vremena u kome živimo. Ljudi vole i poštuju medije, a među njima se prepoznaju profesionalni, jer čitaoc, gledaoce i slušaoce ne možemo slagati kao ni malu djecu. Ili vas vole ili ne vole, to je tako.

Postoji li sloboda novinara u Bosni i Hercegovini?

To je veoma upitno. Imamo različite naliče komunikacije sa novinarima i primjere gdje su pretučeni, dovedeni na stub srama i poniženi. Sve je to izraženo u našoj zemlji kao nešto što treba sankcionisati. Ali očito su ti novinari dobri, pa su zbog toga dovedeni do toga. Ako živimo u demokratiji svi smo slobodni ljudi, tako i novinari imaju pravo da postave pitanje koje žele, a ne nakon toga da ne zna da li će doći tu noć do svoje kuće i porodice. Problem našeg društva je što žele da se ugasi ta novinarska sloboda. Novinari su tu da informišu, stvore dvije strane pogleda na neku priču i time olakšaju život prosječnom čovjeku.

Aleksandar Hršum, Foto: Privatna arhiva

Da li si član nekog novinarskog udruženja i šta mislite o njihovom radu?

Nisam član, ali sam  bio jedno vrijeme. Mislim da bi trebali mnogo više da ulažu u novinare. Ta udruženja su isto kao naša zemlja, mnogo razdjeljena. Poštujem sve kolege, ali smatram da tih udruženja ima previše, a sve čega je previše pod jednim imenom ne daje rezultat. Ne djeluju kao cjelina koja bi mogla da djeluje na kompaktnu strukturu. Mogla bi mnogo više da doprinesu mladim kolegama, da im omoguće da otputuju i vide kako rade velike medijske kuće poput BBC-a, jer je praksa sve.

Kakva je saradnja novinara?

Televizija je jedna jako sujetna sredina. Razlog je što se ti pojavljuješ pred kamerama i ako je tvoja emisija uspješnija od kolegine, ljudska priroda je takva da će u tebi vidjeti konkurenciju. Mada niko nije isti, ne trebali zamjerati jedni drugima već učiti. Novinarstvo kao i svaka druga profesija ima svoje dobre i loše strane i sa tim trebamo ući u posao i učiti od ljudi. Balans je najbitniji u životu. Neće nas svi voljeti, ali trebamo znati da postoje ljudi koji cijene i poštuju naš rad.

I danas mislim da pečat pravog novinara čini onaj što sjedi u redakciji i razmišlja šta će biti naslov, podnaslov, nadnaslov, antrofilej, šta će staviti u lid i svojim riječima uz potpis biti prepoznatljiv čitaocima. Niko ne razmišlja koliko se truda uloži u informaciju ispod koje stoje samo inicijali da bi bila čitana, tako da ja i dalje skidam kapu kolegama u printanim medijima.

Aleksandar Hršum, Foto: Privatna arhiva

 

Ivana Kardum

HP media, februar 2020.

BONUS VIDEO

Slični članci

Vidak Maljević prvak BiH za seniore

Urednik

Da li je rad Rudnika i Termoelektrane Gacko ugrožen zbog lošeg kvaliteta uglja?

Urednik

Sakupljena znatna sredstva za crkvu u Hrupjelima

Urednik

Rukometaši Leotara slavili u Zavidovićima, Nevesinjci namučili lidera pa pali u finišu

Urednik

Nevesinjci i Gačani prijeteljski odmjerili snage

Urednik

VIDEO / Rizični putevi na istoku Srpske, vlast i dalje ne reaguje

Urednik

Dušanka Zečević: Medicinska sestra divan poziv, važno je imati empatiju

Urednik

Turistička organizacija predstavila ponudu Trebinja u Beogradu

Urednik

Nemanja Gudelj ponovo na terenu poslije povrede koljena

Urednik

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavljamo da se slažete sa ovim, ali možete odustati ako želite. Prihvati Pročitaj više