Pozvao me prije neki dan Milke na kafu, vidno nervozan, poslije dana provedenog u Crnoj Gori. Nije da se inače ne nervira više nego što treba, ali sam po pozivu pretpostavio da ga je neko baš dobro „nagazio“.
„Čovječe, sjedim ja u Perastu u baš finom društvu. Bio tu i onaj pjevač, naš drug i neka fina ekipa skroz. Dvije meni nepoznate djevojke iz Beograda, jedna kaže novinarka, druga IT stručnjak“, počinje mi priču Milke.
„Super sve, baš se lijepo družili, more, pokoji koktel, onaj pjevač, naš drug, popio malo više, ali mu priča skroz ok bila. I sve je bilo ekstra dok me ove dvije djevojke koje sam tu upoznao nisu upitale odakle sam. Ja uvijek sa ponosom ističem Trebinje, uvijek to naiđe na simpatije i oduševljenje zadnjih godina kod svih. Dok obje u glas ne rekoše: E u Trebinje ti nećemo više nikad, jednom bile i nama dosta“, u dahu mi ispriča Milke dok nervozno maše rukama.
Objasni mi šta je po srijedi… Beograđanke prošle godine svratile u Trebinje, jedva stigle popiti piće i pošle u prodavnicu. Parkirale se pred prodavnicu, kad poslije obavljene kupovine imaju šta da vide. Na točku automobila „kandža“, za brisačom zakačeno obavještenje o kazni, cijeni i kontakt broj koga da pozovu da im „oslobodi“ ličnu svojinu – automobil marke Pežo, ali tek pošto prošetaju po avgustovskom čelopeku do pošte da plate kaznu. Prenoćile, popile još jednu kafu sutra ujutru i produžile u Crnu Goru. Kažu neće više svraćati u Trebinje, nisu se osjetile poželjne, a i nekako im više prija slana morska voda u dane godišnjeg odmora i pitaju se otkud im uopšte ideja da svraćaju u naš mali grad za koga su čule da je postao turistički. Kažu da je to „fake news“.
* * * * *
Nije nikakva novost pisati o trebinjskom parkingu, toj dugogodišnjoj inspiraciji svima onima koji imaju želju malo da kritikuju lokalnu vlast. Ali nekako se opet nametnula potreba, sve više „đavo odnosi šalu“, a sve manje ostaje nade da je neko shvatio kako je mnogo pogriješio u načinu naplate parkinga u centru najjužnijeg grada Srpske i rigoroznim „hapšenjima“ turističkih automobila u toku sezone širom istog. Neki su Bilećani skovali šalu da je kafa u Trebinju pet konvertibilnih maraka, kažu tri marke za parking i dvije za ćeif. Ukupno pet ! Nije da nisu u pravu.
Trebinje ima najskuplji parking po satu u Republici Srpskoj. Šezdeset minuta u sezoni u „prvoj zoni“ koštaće vas 3 KM (1,5 evra). Skuplje je to i od velike većine parking mjesta u Beogradu, a može da parira i Budimpešti i Beču. Neko od odgovornih je upoređivao, pa došao do zaključka da je to mnogo jeftinije nego li u Dubrovniku. A gle čuda, u taj obližnji grad koji je top svjetska destinacija, turisti 90% dođu avionom ili brodom. Skup parking im ne igra neku ulogu, osim da uže gradsko jezgro liše saobraćajnih gužvi. Čudno je da se nije izvuklo poređenje sa Srebrenim, Kuparima, Cavtatom… Na žalost, nije onaj ko je donosio odluku o cijeni i zoniranju parkinga uzeo u obzir da Trebinje tek treba da postane ozbiljna turistička destinacija, jer to sada još uvijek nije. Neće ni postati dugoročno, ako „kandžama“ na automobilima i „kafom od pet maraka“ nastavimo da rastjerujemo i šaljive Bilećane i Beograđanke sa početka ovog teksta. Često čujemo kontraargument o povoljnoj cijeni parkinga u bivšoj kasarni, ali oni koji posjećuju grad kao turisti ne mogu lako baš doći do tih informacija. Prije nekoliko dana sam na taj parking uputio turiste iz Novog Sada, a oni se nisu baš dobro snašli, poslušali neke druge prolaznike i završili sa „kandžom“ na automobilu sto metara dalje.
Proveo sam u julu desetak dana na odmoru u tri države, Crnoj Gori, Albaniji i Grčkoj. Za svih deset dana potrošeni budžet za parking je bio nula evra, Ulcinj, Drač, Saranda, Ksamil, Lefkada. Kupali se, izlazili, šetali, obišli neke od najljepših plaža u Evropi, vidili kako nas između ostalog Albanci po mnogo čemu prestižu, a u turizmu posebno. Kum istovremeno bio na Palma de Majorci, rentao automobil tamo. Kaže parking po satu u centru Palme trideset evro centi. Ma, šta znaju na Palma de Majorci…
Potpuno sam siguran da bi slijevanje novca od naplate u kasu lokalnog Parking servisa bilo mnogo bolje da su cijene niže, jer Trebinjci na sve moguće načine izbjegavaju da plate pomenutih 3 KM i od tog prihoda što se tiče domicilnog stanovništva uglavnom nema ništa. Ostaje jedino „brending“ grada sa najskupljim parkingom u Republici. Nimalo turistički !
I da ostavimo po strani visoke cijene parkinga, ali „kandže“ koje su potpuno razočarale Milketove Beograđanke iz Perasta, ali i moje Novosađane sa naslovne fotografije, nepoznate Užičane prije neki dan na Glavnoj ulici i prijatelje iz Ljubljane (čak ispred jednog supermarketa), su jedan besprizoran način ophođenja prema posjetiocima grada. Jasno je da su ti ljudi učinili prekršaj i da svaki prekršaj podrazumjeva i kaznu, ali oduzimati slobodu kretanja nekome ko je došao da turistički posjeti grad nije baš mudar i pametan potez. A kažu da nije ni ustavno !
Čuo sam prije neki dan priču da žele da se udruže neki građani kojima su „kandžama“ blokirali automobile u Trebinju i da podignu kolektivnu tužbu protiv Parking servisa i Grada. Kažu pravnici, na sudu bi sigurno bilo presuđeno u njihovu korist.
I tako, tu i tamo parking se pojavi kao kafanska tema u Trebinju, pojavi se pokoja objava zarobljenog „grešnog“ vozila na društvenim mrežama, objavi se neki tekst na lokalnim portalima, ali promjena nema. U trebinjskom Parking servisu, kako stoji na sajtu ovog preduzeća ima 14 radnika, od toga čak tri direktora, generalni i dva izvršna! Sve uredno i sve po zakonu, neko je donio i takav zakon. Piše i da ima 1.130 parking mjesta i da ima 2.000 „zadovoljnih korisnika“. Ne znam kojom anketom je izmjereno zadovoljstvo korisnika?!
Beograd ima 39.000 parking mjesta u više gradskih opština, 35 puta više od Trebinja. Ali nema 105 direktora u Parking servisu – ima ih pet. Generalni i četiri izvršna. I to je valjda po zakonu. Nema podataka o broju zadovoljnih korisnika. Vjerujem da se i tamo postavljaju direktori po nekom ključu koji ja slabo razumijem, što bi rekao pokojni Balašević „slabo divanim madžarski“.
Pametnom dovoljno.
I nije cilj ovog teksta, kao ni onog prošlog, a ni narednog, da ukazuje na promašaje i loše odluke lokalne vlasti u Trebinju. Skromna namjera autora ovih redova je da još jednom, argumentima i primjerima ukaže da Trebinje i dalje ima mnogo prilika da se razvije u ozbiljnu turističku sredinu. Neće to ići lako i neće se to desiti samo od sebe, a prilike neće vječno čekati na nas. Ovaj grad je sticajem brojnih okolnosti razvojno prevazišao svoje okruženje u Republici Srpskoj, ali se čini da je prevazišao i one ljude koji ne pokazuju da imaju volje, znanja i ideja da ga učine mnogo boljim mjestom za život i da ga povedu naprijed, jer Trebinje zaista može postati mnogo više od onoga što je sada.
Bojan S.
HP / Padrino, avgust 2022.
BONUS VIDEO
