Početak nove školske godine za dijete znači povratak u učionicu, među vršnjake, obaveze, domaće zadatke i nove izazove. Međutim, često zanemarimo da kroz promjenu ne prolaze samo djeca, već i roditelji.
Nakon raspusta ponovo se uspostavlja svakodnevna rutina koja često uključuje ranija jutra, organizovanje odlaska u školu, pripremanje stvari, domaće zadatke, vannastavne aktivnosti, obaveze na poslu i kod kuće. Tu su i finansijski troškovi koje donosi nova školska godina, kao i sva logistika koju roditelji često nose na svojim leđima. Treba odgovoriti na više djetetovih potreba, uskladiti rasporede, pratiti šta je potrebno za školu i istovremeno pronaći dovoljno vremena za razgovor, odmor, igru i porodicu.
Zato nije neobično da roditelj početak školske godine dočeka sa različitim osjećanjima. Tu su uzbuđenje i ponos, ali i zabrinutost povodom svega što je potrebno pripremiti i pružiti podršku djetetu. Često, iz osjećanja zabrinutosti, lako kasnije skliznemo u kontrolu. Odnosno, umjesto da budemo tu kao osoba koja prati dijete i podržava, počinjemo da se „miješamo“ u sve što se tiče škole.
Iz ugla djeteta, to vrlo često izgleda kao roditelj koji stalno „davi“ sa pitanjima o zadaći, nastavnicima, ocjenama, pripremama za provjere znanja, drugarima i slično. Kao da ništa ne smijemo da propustimo. Ali gdje je granica između brige i kontrole?
Ne mora roditelj uvijek biti korak ispred djeteta
Briga znači da smo zainteresovani, da primjećujemo, da pitamo i da smo dostupni. Kontrola, sa druge strane, počinje onda kada imamo potrebu da upravljamo svakim korakom djeteta kako bismo bili sigurni da će sve biti u redu. Dalje, više kontrole znači i manje povjerenja u dijete, što može nepovoljno da utiče na dječji razvoj kasnije.
Počinje nova školska godine, prilagođavamo se zajedno, ali to je primarno djetetov proces, a naše je da ga podržimo kroz taj proces. Ne moramo svakog dana provjeravati svaki zadatak, podsjećati dijete na svaku obavezu, pratiti svaku ocjenu ili rješavati svaki problem prije nego što dijete dobije priliku da pokuša samo.
Naravno, mlađoj djeci će biti potrebno više pomoći i usmjeravanja. Neka djeca će imati više teškoća sa organizacijom, učenjem ili prilagođavanjem na novu rutinu. Pomoć roditelja je važna, ali cilj te pomoći nije da dijete zauvijek zavisi od nas, već da postepeno razvija osjećaj: „Ja ovo mogu sam/-a“ i ovo je baš važno!
Roditelj prirodno želi da zaštiti dijete od razočaranja, neuspjeha, konflikta i bola. Međutim, dio odrastanja upravo jeste iskustvo da nešto ne ide uvijek onako kako smo željeli. Ako svaki put riješimo problem umjesto djeteta, razgovaramo sa učiteljem umjesto njega ili pokušavamo spriječiti svaku grešku, dijete može dobiti poruku da samo nije dovoljno sposobno da se nosi sa životnim situacijama.
Ponekad je najvažnija roditeljska pomoć upravo ona koja ostavlja dovoljno prostora djetetu da samo pokuša. Ne znači da ćemo dijete ostaviti samo kada mu je teško, već da da ćemo biti uz njega dok uči kako da se nosi sa onim što mu se dešava.
Zato ponekad možemo zastati prije nego što uskočimo sa rješenjem i zapitati se:
Da li je mom djetetu sada zaista potrebna moja pomoć ili mu je potrebna prilika da pokuša samo? Šta želim kod svog djeteta da razvijam i kakva reakcija sa moje strane mu može pomoći u tome?
To može značiti da ćemo dopustiti djetetu da spakuje svoj ruksak i možda u tome zaboravi svesku, da samo organizuje vrijeme za domaći zadatak, da pokuša riješiti zadatak prije nego što mu pokažemo kako ili da samo pronađe način da razgovara sa vršnjakom sa kojim je došlo do nesporazuma.
Dijete kroz takva iskustva ne uči samo školsko gradivo. Uči kako da donosi odluke, rješava probleme, podnese grešku i da potraži pomoć kada mu je potrebna. Umjesto da kažemo djetetu, na primjer: „Ja ću provjeriti da li je sve urađeno“, možemo reći: „Vjerujem da možeš pokušati, a ako ti bude teško, ja sam tu da zajedno pokušavamo.“
Kako dijete raste i razvija se, tako se i naš odnos sa njim mijenja i razvija. Prvo smo ga vodili dok je učilo pa podržavali dok je pokušavalo, a sada je potrebno da vjerujemo kada ono nešto preuzima. Imati povjerenje u dijete za njega znači da može doći i reći kada proživljava nešto što je njemu teško.
I da, povjerenje ne znači da ćemo dijete pustiti bez granica i podrške. Naprotiv, podrška podrazumijeva granice, interesovanje i dostupnost, ali i prostor za samostalnost.
Ocjena nije jedina informacija koju treba da dobijemo od djeteta
Početak škole lako može postati period u kojem se razgovori u porodici vrte oko ocjena.
Prepoznajete li se u pitanjima: „Šta si dobio/-la?“, „Koliko je bilo bodova?“, „Zašto nije petica?“, „Kako su drugi uradili?“, „Kada ćeš popraviti ocjenu?“
Ocjene jesu dio školovanja, jesu važne, ali nam daju informaciju o tome koliko znanja je u određenom trenutku dijete pokazalo (ne koliko stvarno znanja ima), ali nam ne govore o tome kako je dijete i kako doživljava školu. Čak i onda kada dijete ima sve petice i postiže uspjehe, ne znači da se i osjeća dobro.
Puno više informacija dobijamo ako se istinski zainteresujemo za potrebe djeteta. Da li ima s kim da razgovara? Da li se osjeća prihvaćeno? Šta mu je zanimljivo? Šta mu je teško? Da li se nečega plaši? Da li je umorno? Da li mu treba više vremena da nešto savlada?
Kada dijete osjeti da nas zanimaju samo rezultati, može početi da krije ono što mu je teško.
Kada osjeti da nas zanima ono što doživljava, veća je vjerovatnoća da će nam se obratiti kada mu bude potrebna podrška.
Nova školska godina ne traži savršenog roditelja
Poenta roditeljstva nije u tome da svaki put izaberemo savršenu reakciju. Važnije je da možemo zastati, primijetiti šta se dešava i pokušati ponovo. Početak školske godine zato možda nije trenutak da sebi postavimo još jedan zadatak, da moramo sve držati pod kontrolom.
Neka nam ove godine cilj bude da napravimo prostor za povjerenje. Da dijete zna da ne mora sve moći samo, ali i da ne moramo sve raditi umjesto njega. Da zna da može pogriješiti, a da ga zbog toga nećemo manje voljeti. Da može doći kada mu je potrebna pomoć.
I da, dok polako preuzima sve više odgovornosti za sebe, ima roditelja koji je prisutan, da bude tu kada mu zatreba.
Briga o djetinjstvu zajednička je odgovornost svih nas. Svaki prostor u kojem djeca mogu slobodno da se igraju, istražuju, druže se i osjete da pripadaju predstavlja ulaganje u njihovo odrastanje. Kada im omogućimo više takvih trenutaka, gradimo zajednicu u kojoj djeca imaju priliku da odrastaju uz podršku, povjerenje i iskustva koja će nositi sa sobom i kada odrastu.
Postanite Zaštitnik djece!
Razgovori o roditeljstvu, mentalnom zdravlju i odrastanju imaju moć da mijenjaju živote.
Pratite „Štit nove generacije“ i podcast „Razumna priča“, dijelite znanje i podržite djecu i porodice kojima je to najpotrebnije.
Postanite Zaštitnik djece – jer sigurnost djeteta počinje razumijevanjem.
Izvor: Glas Srpske
BONUS VIDEO
