Volim praviti kolače, torte pogotovo. Napravila sam ih stotine i svaka od njih je bila jedna priča. Kad nađem neki dobar recept, presrećna sam. Za svaku tortu koju sam napravila pročitala sam bar 10 recepata i o svakom sastojku i postupku dobro razmislila pa ako mi se učini da nešto nije dobro u jednom, primijenim iz drugog.
Kad čitam te kratke tekstove o tome kako dobiti savršen desert i napraviti malo remek-djelo, mogu zamisliti cijeli proces do najsitnijih detalja. Znam pročitati većinu sastojaka i postupaka na italijanskom, njemačkom i francuskom, o engleskom ne treba ni govoriti, iako nisam sigurna da bih znala kad bi me neko pitao kako se kaže „jaje“ na francuskom. Nedavno sam probala jednu tortu koju do tada nisam jela. Zaista je bila prekrasna. Za sve ove godine istraživanja nekako mi je promakla. Odmah sam se zainteresovala ko ju je napravio i nadala se da nije iz poslastičarnice. I nije bila. Žena koja ju je napravila prišla mi je jer je čula da se raspitujem za nju. Rekla je kako se torta zove i da je recept dobila od svoje prijateljice iz inostranstva, ne zna ima li ga na internetu, ali će ga rado podijeliti sa mnom.
„Nije ništa komplikovano, idu osnovni sastojci, jaja, čokolada, orasi“, rekla je i otišla u kuću da pronađe svesku.
„Evo ti pa prepiši“, rekla mi je i dodala mali notes otvoren na stranici na kojoj se recept nalazio. Meni se, naravno, nije dalo prepisivati pa sam fotografisala stranicu i ljubazno joj zahvalila. Čim sam došla kući, uzela sam telefon da u miru prvo napravim tortu u mislima pa zatim i u stvarnosti.
„Za koru: pet jaja, sto grama orasa…“ Tu sam stala. Magija mentalnog pravljenja torte je razbijena. Nisam mogla da se koncentrišem na ono što je dalje pisalo jer u mojoj glavi je odzvanjalo: „Orasa, orasa…“
Nije da nisam i ranije pročitala ili čula baš tu riječ, ali nekako kao da je ta greška učinila da torta ne bude savršena.
Nominativ množine ove imenice je orasi, i to je u redu, ispravni su i oblici u dativu (orasima), instrumentalu (s orasima) i lokativu (o orasima), pa i u vokativu (oj, orasi). Pojasniću konkretno što se tiče ovog primjera. Orah je imenica muškog roda u nominativu jednine. Da bismo dobili množinu, ima nastavak i – orah-i. U takvim slučajevima dolazi do glasovne promjene koja se zove sibilarizacija. Sibilarizacija je promjena zadnjonepčanih suglasnika k, g, h u zubne suglasnike c, z, s kada se nađu ispred vokala i, nastavka za oblik. U genitivu i akuzativu množine ne dolazi do te glasovne promjene jer nastavak nije vokal i, već a, odnosno e – oraha, orahe.
Možda je jedan od razloga zbog čega često dolazi do ove pojave to što od sedam padeža u množini u pet su stvoreni uslovi za ovu glasovnu promjenu, a nisu u samo dva.
Međutim, prilikom deklinacije imenica sličnih ovoj, na primjer osmijesi ili uzdasi, nije uočljiva ova pojava, ne kažemo osmijesa ili uzdasa, osmijese ili udase. Nakon dugog promišljanja o ovome zasukala sam rukave, zagrijala rernu, uzela mikser u ruke i napravila tortu. Kad sam je probala, bila je bez greške.
Izvor: Nezavisne
BONUS VIDEO
