Bio je legendarni golman reprezentacije Jugoslavije, jedan od najboljih koje smo imali. U ispovijesti otkrio je kolumnisti Monda Nebojši Petroviću sjajne detalje svoje velike karijere. Pročitajte životnu priču Envera Marića.
Zvali su ga Panter s Neretve i Leteći Mostarac, a njemački Kiker mu je poslije prijateljske utakmice u Minhenu, na kojoj je odbranio penal Gerdu Mileru, dodijelio i treći nadimak: Hobotnica s Olimpijskog stadiona.
Najbolje partije pružao je upravo protiv najjačih reprezentacija.
„Utakmica u Minhenu mi je jedna od najdražih u karijeri. Bajević je dao gol iz penala, ja sam pohvatao sve što je išlo ka mojoj mreži, zaustavio šut Milera sa 11 metara i pobijedili smo sa 1:0. Bio sam presrećan jer su dva Mostarca srušila veliku Njemačku. Padala je kiša, a obožavao sam da igram po vlažnom terenu. Ništa ljepše. Za razliku od vjetra i hladnog vremena. A u Mostaru je baš znalo da duva. Degažiram loptu, ona dođe do pola igrališta i vrati mi se u naručje.“
Godinu dana poslije kiše u Minhenu, ta ista Njemačka zapečatila je Enveru Mariću (76) sudbinu na golu jugoslovenske reprezentacije.
„Prošli smo prvi krug na Svjetskom prvenstvu, sve je bilo kao u snu. Moćna ekipa, odlična atmosfera, vrhunski stručni štab na čelu sa Miljanom, spektakli protiv Brazila, Škotske i Zaira. I onda Nijemci na startu druge faze, poraz od 2:0. Brajtner je šutnuo sa 20 metara, lopta je zakačila Katalinskog koji je išao u blok, promijenila pravac i završila u mreži. Sve su svalili na moja pleća. Poslije te utakmice, nikada više nisam imao status standardnog reprezentativca. Da sam kriv, sam bih se sklonio s gola. Ali vjerujte, ne osjećam ni trunku krivice za Brajtnerov gol. Ništa ne kontam.“
Na sve se nadovezala i afera oko premija za plasman na Svjetsko prvenstvo. „Sve je štimalo kako treba u kvalifikacijama. Protiv Španije u Zagrebu proglasili su me za junaka meča, branio sam dobro i u Las Palmasu kada je bilo 2:2. Imao sam poslije tih utakmica mnogo ponuda španskih klubova. Grke smo dobili u Atini s dva gola razlike, izborili majstoricu sa Španijom. Škijo mi je nespretno vratio loptu koja je završila u našoj mreži, poslije se iskupio u akciji iz koje je Karasi dao četvrti gol. Iskupio se i u Frankfurtu golom za pobjedu protiv Španije. Ali, kažu ti jedno, pa urade drugo. A igrači žive od premija. Ako ih slažeš, odmah je narušena atmosfera u svlačionici. Boljka od koje bolujemo i danas. Kao da prepisuju jedni od drugih.“
Seniorska karijera velikog Envera Marića počela je jednog toplog popodneva protiv Crvene zvezde u Beogradu na krajnje neobičan način.
„Gubili smo na poluvremenu 3:0, igrači su ušli u svlačionicu i kada su se vratili na teren, nigdje nema golmana Horvatića. Kao u zemlju da je propao. Trener Kokotović mi je prišao i rekao: ‘Mali, ajde na gol.’ Onako nezagrijan, branio sam drugo poluvrijeme i nisam ostavio loš utisak. Izgubili smo 4:0, samo je Kule Aćimović uspio da mi zatrese mrežu.“
Niko nikada nije saznao šta se desilo sa Horvatićem. „Nisam se ni interesovao. Alfons je bio divan momak, mnogo mi je pomogao na početku karijere. Kada je prvi tim otišao bez mene na pripreme u Makarsku, sreo me je na ulici, odvukao do stadiona i ubijedio predsjednika Hrvića da me priključi ekipi.“
LAKO DO SEDMICE PROTIV BAJERNA
Za dvije godine boravka u Šalkeu, Enver nije doživio nijedan poraz od Bajerna. Jednom je slavio 7:0 usred Minhena! „Kako? Pa lako, mi smo dali sedam golova, oni nijedan“, smije se Marić i dodaje da je Bajern u to vrijeme činio kostur njemačke reprezentacije – „Branio je Majer, igrali su Bekenbauer, Švarcenbek, Rumenige, Henes, Kinkel, Miler… Ona čuvena generacija koja je povezala tri trijumfa u Kupu šampiona. Nisu znali šta ih je snašlo. Fišer je bio četvorostruki strijelac. Strašan igrač. Zatim Dubski, Kremers, Abramčik. Opet su mi ta prokleta dva boda falila za titulu. Kao u Veležu. Menhengladbah je bio šampion.“
Horvatić mu je na prvoj narednoj utakmici poslije Zvezde opet ustupio mjesto između stativa. „Igrali smo s Hajdukom na našem stadionu, on se pred kraj meča požalio na povredu leđa, stao sam na gol i dogodila se nevjerovatna scena. Gubimo 1:0, uhvatio sam loptu i želio što prije da je pošaljem u polje. Ispred mene je bio Vardić. Ja lijevo, Vardić lijevo. Ja desno, Vardić desno. Spustim loptu i tresnem mu šamar. Bio sam dijete, 18 godina, ubi me ako znam zašto. Sudio je Čanak iz Beograda i odmah je htio da me istjera napolje, ali ga je naš kapiten Zeko Selimotić jedva namolio da mi progleda kroz prste. Rekao mu je: ‘Mali je tek ušao, ko će nam braniti’.“
Dvije utakmice jugoslovenskog prvenstva lansirale su Envera ka golmanskim orbitama. „Mnogo je važno da vam se kockice slože u pravom trenutku. Susret sa Vardarom je odložen jer avion zbog loših vremenskih uslova nije mogao da poleti iz Mostara za Skoplje. Igrali smo u naknadnom terminu, što je televiziji dalo prostora da zakaže direktan prenos. Tada je to bila prava rijetkost. Branio sam kao u transu i cijela zemlja je imala priliku da gleda moje bravure.“
Druga je odigrana u Boru, tri dana prije njegovog rođendana, 13. aprila 1969. godine. „Požalio sam se na povredu poslije jednog duela i trener je htio da me izvede iz igre. Stusnuo sam zube, ostao na golu i odbranio gomilu zicera igračima Bora. Tek se poslije utakmice saznalo da sam branio sa slomljenom fibulom. Te godine sam dva puta lomio nogu. Prebrodio sam mnogo pehova u karijeri voljom i upornošću. Finale Kupa protiv Želje sam branio sa dva slomljena prsta. Srećom, imao sam trenera koji je znao kako da me digne iz mrtvih. Kada Žara Barbarić kaže: ‘Mara, to nije dobro, ponovi još jednom’, ja ponovim deset puta.“
Jedan je od rijetkih golmana koji je imao čast da ga proglase za najboljeg fudbalera Jugoslavije. „Nažalost, san o tituli sa Veležom nikada nismo uspjeli da pretvorimo u stvarnost. I sami smo krivi. Ne slažem se sa kolegama koje kažu da nam sudije i veliki klubovi nisu dali da budemo šampioni. Falilo nam je dva boda. To je jedna utakmica, jedna pobjeda. Daj gol i bićeš prvi. Nismo dali i ko nas šiša. Najlakše je tražiti krivce u drugima. Za utjehu ostaju dva trofeja u Kupu Jugoslavije. Jedan sam osvojio kao igrač, drugi kao trener.“
ŽELIO SAM U PARTIZAN ZBOG ĆURKOVIĆA
Na slici: Slavlje na stadionu Karaiskaki poslije 4:2 za Jugoslaviju, 19. 12. 1973. Na slici: Enver Hadžiabdić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Ilija Petković, Stanislav Karasi, Jovan Kule Aćimović, Vladimir Petrović Pižon, Josip Katalinski, Miroslav Pavlović, Enver Marić
U periodu poslije vojske kada je izgubio mjesto prvotimca u Veležu, Marić je bio na korak od prelaska u Partizan. „Odrastao sam u ulici Stjepana Radića gdje je živio i moj idol Ivan Ćurković. Kao klinac, bacao sam se po betonu i pijesku, nadajući se da Ivan gleda sa prozora i da će da me primijeti. Poslije mi je priznao da me nikada nije vidio. Kada sam debitovao za reprezentaciju protiv SSSR-a u Moskvi, on je sjedio na klupi. Bilo mi je neprijatno. Tražili su me Mladinić i Žaja za Hajduk, Boškov me zvao u Vojvodinu kada je Pantelić odlazio u inostranstvo, ali sam želio u Beograd isključivo zbog Ćurkovića. Velež je tražio veliko obeštećenje i Partizan je odustao od transfera.“
PANTA S GOLA NA GOL
Za svaki gol koji je primio kaže da mu je bio „smrtna kazna“, ali jedan prevazilazi okvire obične kapitulacije.
„Pantin gol u Nišu pratiće me do kraja života. I tu nema nikakvog opravdanja. Čovjek je šutnuo sa 100 metara i lopta je ušla u mrežu. Kapa dole. Rekao sam odmah poslije utakmice ‘Njega slavite’. Zaslužio je. Da li je htio da šutira na gol, nije sigurno. Da li je dao gol, jeste. I tu je kraj svake priče. Gdje sam ja bio, šta sam radio, koga to interesuje. Iskreno, krenuo sam ka sudiji da mu kažem da je Mitošević faulirao Šišića. Ko mi je kriv. Ostaće zapisano u analima našeg fudbala da je Panta jedini čovjek koji je dao gol s gola na gol. Sve drugo je nebitno.“
BLEKI NIJE VOZIO AUTOBUS
Sa svim drugovima iz reprezentacije Enver je imao korektan odnos, mada je sa nekima prštalo i na treninzima i na utakmicama. „Taj Karasi je bio strašan igrač. Slušao sam u vašoj emisiji šta je rekao o meni, ali nije bio iskren do kraja. Na utakmici Zvezda – Velež, napravio je lažnjak, bacio me na zemlju, dao gol i onda mi pokazao srednji prst. Da me nisu zadržali, zadavio bih ga nasred terena. Nije bilo korektno sa njegove strane. Ni sa kim drugim nisam imao ni najmanji konflikt. Bleki, recimo. Sjajan momak. Lafčina. A svašta se pisalo o njemu. Ovakav je, onakav je, vozi autobus… Kao i za Vladića. A Vladić ni bicikl nije znao da vozi. Nikada mi nije bilo jasno zašto je Bleki na udaru medija, kad je riječ o divnom čovjeku i velikom profesionalcu.“
Enver MARIĆ (Velež)
„Petrović, Mešković, Svilar. Evo, vi izaberite ko će da brani. Koga god da stavite, nećete pogriješiti. Imao sam vrhunske čuvare mreže i divne ljude među konkurentima za mjesto u timu. Kako u Veležu, tako i reprezentaciji. Olja je često u izjavama potencirao da sam najbolji golman na svijetu. Stasavao sam uz Vukčevića iz Hajduka i Dujkovića iz Crvene zvezde. Da se niko od njih ne bi naljutio, staviću sebe na gol u Mojih TOP 11.“
Džemal HADŽIABDIĆ (Velež)
„Nezamjenljivi lijevi bek državnog tima. Defanzivac modernih karakteristika. Veoma zabavan i duhovit. Igrali smo protiv Crvene zvezde u Beogradu, ušao je u igru i odmah otrčao do Džajića. Pružio mu je ruku i rekao: ‘gospodine Džajiću, da se upoznamo, moje ime je Džemal Hadžiabdić. Kako se osjećate, da li ste se umorili?’ Mi smo se kidali od smijeha. Džaja zbunjen, mislio je da ga ovaj zeza. A Džemal mrtav ozbiljan.“
Vladimir MATIJEVIĆ i Boro PRIMORAC (Velež)
„Njih dvojica isključivo u tandemu. Funkcionisali su kao sat. Matijević je bio kapiten, lider tima. Razumio je fudbal i imao sve predispozicije za vrhunskog odbrambenog igrača. Sjajan u skoku, nenadmašan u duelu. Glavom je igrao fenomenalno. Primorac takođe visok, stasit, dominantan. Meni je kao golmanu bilo mnogo važno da ispred sebe imam dva centarhalfa od povjerenja.“
Aleksandar RISTIĆ (Velež)
„Rile je profesor fudbala. Puno je učinio za našu generaciju. Stigao je u Velež iz Hajduka, prije toga igrao za Sarajevo. Pun znanja i iskustva, praktično je bio trener na terenu. Mi smo ga slušali i respektovali. Pružio mi je kasnije šansu da radim kao trener golmana u Fortuni iz Diseldorfa i otvorio mi vrata njemačkog fudbala.“
Branko OBLAK (Šalke)
„Mašina. Neumoran. Trčao je za tri čovjeka, plus davao golove. Ljudi moji, kako je pocijepao mrežu Reja Klemensa u prijateljskoj utakmici protiv Engleske. Bilo je 2:2, loše sam branio, snosim krivicu za oba gola. Oblak me je spasao projektilom koji je ušao u anale jugoslovenskog fudbala. Da njega nije bilo, nikada ne bih otišao u Šalke. Poznavali smo se iz reprezentacije, navalio je ‘Ajde, pa ajde’. Može, što da ne. Preporučio me je predsjedniku Zibertu i nije pogriješio.“
Dragan HOLCER i Ilija PETKOVIĆ (reprezentacija SFRJ)
„Dva najbolja čovjeka u toj reprezentaciji Jugoslavije. Lafovi. Ljudine. Momci otvorenog srca, sa smislom za kolektiv, nikada mrki pogled ili loš gest prema saigraču. Kada u ekipi imate zdrave ličnosti poput Holcera, Petka, Pauna, Pavike… onda je i atmosfera prava, a na terenu sve funkcioniše kako treba. Petko je bio vrlo važan šraf u našem timu, uvijek je pravio pozitivan štimung u svlačionici.“
Franjo VLADIĆ (Velež)
„Ljutio se što je u čuvenom mostarskom triju BMV njegovo ime na posljednjem mjestu. Pa nismo mi krivi što su Nijemci tako nazvali marku automobila. Kulje je bio čudo od igrača. Na jednoj utakmici protiv Sloge iz Ljubuškog, trener mi je dozvolio da budem u špicu, pošto sam volio da igram fudbal. Pitao sam Vladića šta da radim, kaže: ‘Samo trči ka golu i lopta će ti doći u noge.’ Dao sam na toj utakmici šest golova. Neki kažu devet, ali svejedno. Suština je u tome da mi je sve golove namjestio Vladić.“
Dragan DŽAJIĆ (reprezentacija)
„Bio je pojam za sve nas koji smo ulazili u reprezentaciju. Najpopularniji sportista Jugoslavije, vedeta evropskog i svjetskog fudbala, a uvijek skroman i korektan. Nikada nas nije gledao sa visine. Čast mi je bila da zajedno branimo boje reprezentacije svijeta na revijalnoj utakmici u Bazelu protiv Južne Amerike. To je jedna od rijetkih manifestacija koje su FIFA i UEFA organizaovale na zajedničku inicijativu.“
Dušan BAJEVIĆ (Velež)
„Predvodnik te čuvene juniorske selekcije Veleža koja je harala jugoslovenskim fudbalom i iznjedrila veliki broj igrača za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Imao sam na poziciji špica još dva ozbiljna kandidata za TOP 11, Halilhodžića i Predraga Jurića. Ipak, Duško je bio neka druga dimenzija. Sjajno smo se slagali na terenu, kasnije i kao funkcioneri. Rotirali smo funkcije, ali je Velež uvijek bio na vrhu liste prioriteta.“
Treneri: Miljan MILjANIĆ i Sulejman REBAC
„Neka se oni dogovore ko će biti glavni. Meni je svejedno. Čiča je bio mudar čovjek, znao je da se okruži ljudima od znanja i povjerenja. Tako je bilo i na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Svi su ga slušali i poštovali kao jednog od najboljih stručnjaka u jugoslovenskom fudbalu. Sule je takođe bio čudo od trenera. Kad kaže: ‘Svi u lijevak, svi iz lijevka’, nama je sve jasno. Raširi, skupi se, u zavisnosti od rezultata i presinga protivnika.“
TOP 11: Marić – Hadžiabdić, Matijević, Primorac, Ristić – Holcer, Oblak, Vladić, Petković – Bajević, Džajić. Trener: Miljan Miljanić.
Izvor: 6yka.com / Mondo
BONUS VIDEO
