Iako se možda o njoj javno ne govori i iako u slovu zakona nije formalno-pravno prepoznata, seksualna iznuda u Bosni i Hercegovini i te kako postoji.
Ako bismo pokušali da u najkraćem odgovorimo na pitanje zašto se o ovom problemu tako malo zna, odgovor bi bio – moć i strah.
Dvije naizgled suprotne riječi, u kontekstu seksualne iznude, ne mogu biti bliskije, jer onaj ko čini seksualnu iznudu najčešće ima moć prema žrtvi, a koja se, ako ne dobije ono što traži, dalje ispoljava kao ulivanje straha žrtvi, a koja onda bije dvostruku bitku: prvu, jer se boji da prijavi ovakav oblik rodno zasnovane korupcije iz straha od iznuđivača, i drugu, o njoj ne želi da govori javno iz straha od reakcije sredine u kojoj živi.
Nažalost, ne posmatrajući samo ovu tematiku, BiH se i nije nešto naročito pokazala kada treba da stane u zaštitu onih koji trpe, ne samo različite oblike nasilja, već i onih koji prijavljuju kriminal i korupciju.
Seksualno iznuđivanje (sextortion) svakako je jedan od najučestalijih društvenih problema u BiH, a koje se događa kada neko ko ima moć koristi tu „privilegiju“ da zahtijeva seksualne usluge kako bi „pomogao“ onima koji zavise od njega.
Ili, laički pojednostavljeno, seksualna iznuda je pojava, kada, na primjer, direktor neke kompanije ili rukovodeći organ koristi poziciju da od svojih zaposlenih traži seksualne usluge u zamjenu za unapređenje na poslu, povećanje plate ili, na primjer, da se od studentkinja/studenata traže seksualne usluge za polaganje ispita, ili da se od pacijenata iznuđuju (implicitno ili eksplicitno) „seksualne aktivnosti“ radi bolje zdravstvene zaštite.
A jedan od primjera može biti i kada se od neke osobe traže seksualne usluge da se ne objave njeni „sporni snimci“ ili razne lične stvari.
Treba se podsjetiti na slučaj seks afere sa Pravnog fakulteta u Sarajevu, gdje su dva profesora te obrazovne ustanove suspendovana do kraja svog radnog vijeka za rad sa studentima.
Bilo je i slučajeva gdje su profesori „uhvaćeni na djelu“ sa svojim studentkinjama, a treba reći da su najčešće žrtve seksualnog iznuđivanja žene.
Ono što je jako bitno napomenuti jeste da seksualna iznuda nije isto što i seksualno uznemiravanje, a što, kako kažu naši sagovornici, rijetko ko razdvaja.
Podsjećanja radi, seksualno uznemiravanje je oblik polnog nasilja koje uključuje svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja prema drugoj osobi, a koje predstavlja povredu njenog dostojanstva, stvaranje neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja (eksplicitni seksualni komentari, prostačke šale, nedolično gestikuliranje ili izlaganje pornografskim sadržajima).
Žrtve se rijetko direktno obraćaju novinarima
O gore navedenim slučajevima, ali i o još nekoliko primjera, mediji u BiH jesu pisali, ali, kada ovu problematiku pogledamo u kompletnom kontekstu, veoma mali broj slučajeva završi objavljen u medijima.
Ljudi iz medijske branše kažu da su im nekada ruke jednostavno vezane, jer se ne može govoriti o nečijem iskustvu i problemu ukoliko taj neko i sam ne želi da to javno podijeli.
Ali, svi su saglasni da je seksualno iznuđivanje mnogo raširenije nego što se o njemu govori i izvještava.
„Sve se nekako odvija po principu – nema u izlogu, ima u radnji. Tek mali broj slučajeva stigne u medije, a javna percepcija ukazuje na raširenost problema u oblasti zapošljavanja i posebno napredovanja. Problem je što žrtve o tome najčešće šute, ili govore tek najbližima u povjerenju, bilo da podlegnu ucjenama i pritiscima ili da se teško nose sa cijelom situacijom“, kaže Marko Divković, predsjednik Udruženja BH novinari.
Prema njegovim riječima, kroz dugogodišnju karijeru susretao se sa ovakvim slučajevima.
„Trenutno znam za dva, gdje su mi žrtve, žene, saopštile i najsitnije detalje, ali ne žele da se o tome piše. Razlozi mogu biti i strah od osvete, ali i strah od tzv. medijskog razvlačenja i primitivnih optužbi, strah od reakcije sredine“, navodi Divković, koji takođe smatra da se i pojedini mediji, ako se i otkriju ovakvi slučajevi, ponašaju neprofesionalno, zbog čega žrtve budu dvostruko traumatizovane.
Saglasan je da se u današnje vrijeme prave jako male razlike između seksualne iznude i uznemiravanja, što je dokaz koliko se, u stvari, malo zna o ovome.
„Činjenica je da mnogi ne prave razliku, a to je samo dokaz da i u medijima postoji ili nerazumijevanje ili neznanje ili ignorisanje. Kada ovakve stvari dospiju pred sud, uvijek je problem dokazivanja, te su žrtve tada izložene nekoj vrsti omalovažavanja po ‘advokatskoj strategiji odbrane'“, ističe on i dodaje:
„Kada govorimo o ovom problemu, nezahvalno je, ali nužno pomenuti i zloupotrebe seksualnosti u sferi obrazovanja i u sferi poslovnih odnosa, kako bi se postigao cilj, što na prvu ne predstavlja problem, jer se svodi na princip dobrovoljnosti. Međutim, dobrovoljnost nerijetko izmakne kontroli, pa iz moralne završi u krivičnopravnoj sferi. Gdje su granice, teško je odgovoriti. Čini se kako su pitanja seksualnih ucjena, uznemiravanja i zloupotreba oblast o kojoj generalno malo znamo, još manje javno govorimo, osim kada dođe do eskalacije koja se ne da sakriti.“
Prisjeća se Divković i slučaja iz Tuzle.
„Svojevremeno sam na temu seksualne iznude i zloupotrebe seksualnosti među studentima, nakon anonimne prijave na Univerzitetu u Tuzli, naišao na klasični zid šutnje. Niko ništa čuo, ni vidio“, rekao je on.
Brankica Spasenić, novinarka koja godinama prati sve društveno-političke teme u BiH, sa posebnim naglaskom na crnu hroniku, potvrđuje da je imala priliku da istražuje slučajeve seksualne iznude, ali, kako kaže, radi se o jako opasnoj i teško dokazivoj pojavi.
„Prije nekoliko godina istraživala sam slučajeve seksualne iznude u jednoj javnoj kompaniji. Radilo se čak o, mogu otvoreno reći, vrlo besramnom i beskrupuloznom pokušaju seksualne iznude od strane osobe koja je radila u upravljačkoj strukturi prema kandidatkinjama koje su bile zainteresovane za rad u toj firmi, koje su se prijavljivale na konkurs, a kasnije, kako sam saznala, i prema samim zaposlenicama.
Ako govorimo o javnim preduzećima, na direktorskim i odlučujućim pozicijama nalaze se osobe koje su tu postavljene po stranačko-političkim ‘zaslugama’, pa je prijavljivanje, procesuiranje i kažnjavanje takvih počinilaca, nažalost, vrlo često osuđeno na propast“, kaže Spasenićeva.
Sa druge strane, mišljenja je da smo dobrim dijelom svjesni postojanja seksualnog iznuđivanja, ali da ga ne prepoznajemo kao veliki problem i društvenu pošast.
„Kladila bih se da svako poznaje bar jednu osobu koja je ‘seksualnom trgovinom’ dobila posao, unapređenje ili poziciju. O ovoj temi se gotovo i ne izvještava. Najčešći razlog što se rijetko prijavljuju je što oštećeni ne žele da se ‘kompromituju’, uvjereni u, iz gore nabrojanih razloga, fijasko takvih prijava. U rijetkim slučajevima kada ipak dođe do medijskog izvještavanja, mislim da kolege korektno obave svoj posao“, navodi Spasenićeva.
Od dvadeset godina, koliko je u novinarstvu, Spasenićeva već 15 godina aktivno prati razna suđenja u Banjaluci i, kako kaže, nikada se u sudskoj praksi nije susrela ni sa jednim slučajem „sextortiona“ u doslovnom smislu seksualne korupcije, odnosno iznuđivanja u cilju unapređenja/zaposlenja/dobijanja privilegije.
„Ne tvrdim da ih nije bilo, ali su onda morali biti tolika rijetkost da za ovo godina rada u Banjaluci nisam ispratila nijednu takvu optužnicu, suđenje, a o osuđujućoj presudi da i ne govorim. Sa druge strane, pisala sam o nekim slučajevima iznude gdje su osumnjičeni (optuženi) zahtijevali seksualne usluge prijeteći da će u protivnom objaviti kompromitujuće snimke ili informacije. Takvi slučajevi su, zbog zaštite žrtve, obično bili zatvoreni za javnost“, pojašnjava ona.
Važnost profesionalnog izvještavanja
I druge kolege, koje su, slobodno se može reći, specijalci za crnu hroniku i dešavanja u sudnicama, priznaju da se nisu susretali sa slučajevima u kojima policija i tužilaštva vode istragu zbog seksualne iznude.
„Svi smo mi čuli u nekim pričama da se tako nešto dešavalo, ali koliko je meni poznato, do sada nije vođena istraga u ovakvim slučajevima. Odnosno, možda je vođena, ali je zbog zaštite žrtve bila zatvorena za javnost“, navodi novinar Goran Obradović.
Smatra da novinari, u slučaju da izvještavaju o ovoj i sličnoj temi, ipak paze da zaštite žrtvu.
„Jer, to im je preduslov da im se i neke druge potencijalne žrtve jave i ispričaju svoju priču. Sigurno da postoje i novinari koji bi iskoristili žrtvu radi svoje promocije, ali sam mišljenja da većina novinara radi profesionalno. Tu su svakako i urednici, koji ne bi smjeli dozvoliti da izađe tekst u javnost ako se otkrivaju podaci o žrtvi ili se senzibilno piše o toj temi“, napominje Obradović.
Nadovezujući se na prethodno rečeno, novinar Nikola Morača poručuje da kao dokaz o tome koliko se seksualnoj iznudi i sličnim djelima pridaje pažnja govori i to da ih nema u Krivičnom zakoniku Republike Srpske.
„Postoje samo varijacije na temu, poput polnog uznemiravanja ili zlostavljanja na radu. Međutim, posmatrajući i ova, pomenuta krivična djela, lako je zaključiti da je zakonodavac zaprijetio mizernim kaznama, pa pretpostavljam i da, ukoliko uvrste krivično djelo seksualne ucjene ili iznude, ni tu neće biti neke bogzna kakve kazne. Ono što je posebno otežavajuća okolnost je to što bi se ovakva krivična djela najvjerovatnije procesuirala nakon ličnog zahtjeva oštećene ili oštećenog, a to je dodatni pritisak na žrtvu“, naglašava Morača.
On ne izražava ni trunku sumnje u to da ovo postoji.
„Ne sumnjam ni najmanje da ovoga nema, posebno ako se zna da u Srpskoj vladaju korupcija i nepotizam. Međutim, ne vjerujem da je to toliko izraženo u državnim preduzećima, gdje su svi zaposleni sa ‘jakim vezama’ i, kao što kaže ona anegdota, da su mahom svi rođaci. Problem je, naravno, u privatnim firmama, ali zašto se ovi slučajevi ne prijavljuju, mislim da je odgovor jasan, strah za egzistenciju“, kazao je Morača.
Ima li sextortiona u medijskim kućama?
I dok mali broj žrtava odlučuje da se uopšte obrati medijima, da li je seksualna iznuda nešto što se dešava i u medijskoj zajednici?
„Nemam saznanja da li su i u kojoj mjeri seksualne iznude ili uznemiravanja prisutni u medijima, niti u Liniji za pomoć novinarima pri BHN ima te vrste prijava. Da li ih ima, vjerujem da ima, jer u BiH ima oko 700 medijskih kuća, (više od 600 portala, novine, radio, TV, agencije), ali znajući u kakvom društvu živimo i radimo, i kako funkcioniše naše pravosuđe, vjerujem da su seksualna uznemiravanja i iznude i te kako rašireni“, odgovara Marko Divković, predsjednik Udruženja BH novinari.
Novinar Goran Obradović zato kaže da je siguran da je ovakvih slučajeva bilo.
„Među novinarima je bilo priča da su neke novinarke davale otkaz zbog toga što su često dobijale neprimjerne komentare šefova. Ali, koliko znam, nijedan taj slučaj nije prijavila policiji ili javno progovorila“, dodao je Obradović.
Naši sagovornici su saglasni da bi u što skorije vrijeme ovakav oblik korupcije i očiglednog krivičnog djela trebalo jasno zakonski i pravosudno definisati, čime bi se, istovremeno, dala i pravna i fizička sigurnost onima koji prijavljuju ovakvu vrstu nasilja.
Ova aktivnost je realizovana u sklopu projekta „Građani/ke u borbi protiv tihe korupcije“, koji je dio šireg programa „Podrška građanima u borbi protiv korupcije“, implementiranog od strane CCI-ja, uz finansijsku podršku USAID-a.
Sadržaj je isključiva odgovornost Helsinškog parlamenta građana Banjaluka i ne mora nužno održavati stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
Izvor: Nezavisne
BONUS VIDEO
