Institut Batut u saopštenju objavljenom na svom sajtu ističe da je u ovim trenucima prioritet u zdravstvenoj zaštiti zbrinjavanje povrijeđenih i pružanje psihološke pomoći.
-Traumatični događaji donose sa sobom izazove koji su stresogeni, izazivaju jake emocije i izmene u ponašanju kako dece, tako i odraslih. Reakcije mogu da budu dugotrajne i nekontrolisane – istaknuto je na sajtu Batuta.
Ukazuje se da dobijanje adekvatne zaštite i podrške može pomoći u smanjenju neprijatnih osjećanja i simptoma, bržem upostavljanju kontrole nad ponašanjem i vraćanju uobičajenim, svakodnevnim aktivnostima i obavezama.
-Traumatični događaji izazivaju fizičke simptome i emocionalne reakcije osobe, od kojih su najčešće nevjerica, osećaj straha, šoka, besa, tuge, brige, ukočenosti, bespomoćnosti i frustracije, kao i pojava paničnih napada – ne uspostavlja se socijalna interakcija, osoba se povlači u sebe – navodi Batut.
Ukazuje se da traumatični događaji mogu izazvati smanjeno interesovanje za uobičajene aktivnosti, ponovno proživljavanje traumatičnog događaja kroz prisjećanje, izbjegavanje nepoželjnih misli i osjećanja, promjene u apetitu (pojačan ili oslabljen), poteškoće sa spavanjem (noćno buđenje i košmari), koncentracijom i donošenjem odluka, kao i fizičke reakcije poput glavobolje, bolova u tijelu, stomačnih problema i osipa na koži, pogoršanje hroničnih zdravstvenih problema, povećanu upotrebu duvana, alkohola i drugih supstanci.
Institut Batut navodi da su preporučeni načini za suočavanje sa traumatičnim događajem – pokretanje razgovora sa osobom, a ako ona nije spremna ne insistirati, već pokazati zainteresovanost za razgovor kada osoba za to bude spremna.
Kako se ukazuje, potrebno je pitati osobu kako se osjeća povodom traumatičnog događaja i dopustiti joj da izrazi svoja osjećanja i postavlja pitanja. Ne treba minimizirati problem kao da se ništa nije dogodilo, preporuka je Instituta Batut.
Takođe, treba reći da se svi ljudi uplaše kada se nađu u nekoj opasnoj situaciji i da su osjećanja kao što su ljutnja, bes, bespomoćnost, tuga, strah, zabrinutost – prirodni.
Osobu koja je doživjela traumatično iskustvo ne treba izlagati medijskom sadržaju o toj temi i ne očekivati da će se osoba koja je doživjela traumatično iskustvo brzo prilagoditi novonastaloj situaciji, već pokazati strpljenje.
Kada je riječ o tome kako pomoći deci da se izbore sa traumatičnim događajima, Batut navodi da se, bez obzira na uzrast djeteta, ono može osećati uznemireno ili imati druge jake emocije poslije traumatičnog događaja kome je prisustvovalo ili o njemu saznalo.
Neka djeca reaguju odmah, dok druga mogu pokazati izmijenjen način razmišljanja i ponašanja mnogo kasnije. Način na koji dijete reaguje i uobičajeni znaci uznemirenosti mogu da variraju u zavisnosti od uzrasta, prethodnih iskustava i načina na koji se dete nosi sa stresom, ukazuje se u saopštenju.
Djeca reaguju na ponašanje odraslih u svom okruženju. Kada se roditelji i staratelji mirno i samouvjereno suočavaju sa traumatičnim događajem, mogu djeci pružiti najbolju podršku.
Batut navodi da je potrebno da roditelji razgovaraju sa djecom o tome šta se dešava i ohrabre ih da pričaju o svojim strahovima i postavljaju pitanja.
Poslije traumatičnog događaja važno je da djeca osjete da mogu da podijele svoja osjećanja i da roditelji razumiju njihove strahove i brige. Svaka promjena u ponašanju može biti znak da dijete ima problem i da mu je potrebna podrška, ističe Batut.
Dodaje se da je teško predvidjeti kako će neka djeca reagovati na traumatične događaje i da je, pošto roditelji, nastavnici i drugi odrasli vide decu u različitim situacijama, korisno da djeluju zajedno kako bi podelili informacije o tome kako se svako dijete suočava sa traumatičnim događajem.
Izvor: Glas Srpske
BONUS VIDEO
