Posljednjih dana svjedoci smo ispovijesti velikog broja žrtava seksualnog zlostavljanja, među kojima su najbrojnije žene. Ukazivanje na ovaj problem potaknut je ispovješću mlade glumice Milene Radulović, koja je o ovome prva javno progovorila. Podrška za nju i ostale djevojke koje su javno iznijele svoja iskustva stiže sa svih strana, pa tako i iz najjužnijeg grada Srpske. O tome kakva je situacija u Trebinju, zašto žrtve ćute i kome da se obrate za pomoć razgovarali smo sa direktoricom “Ženskog centra Trebinje” Ljiljanom Čičković.
Kako je Čičkovićeva rekla na početku našeg razgovora ovde se ne radi samo o silovanju već i o pedofiliji, jer je većina djevojaka bila maloljetna, te bi to da se radi o djeci trebao biti glavni fokus ove priče.
“Svi trebamo podržati njihovu hrabrost da javno progore o ovome, reći im da nisu same i da pozovemo sve djevojčice, djevojke i žene da prijave svaki vid nasilja. Društvo treba da im pomogne da lakše prođu kroz tu traumu, a nasilnici da odgovaraju za svoja djela”, rekla je naša sagovornica.
Nakon izjava brojnih žrtava primljetilo se da se često žrtve susreću sa nerazumjevanjem okoline, a Čičkovićeva nam je objasnila kakve posljedice to ostavlja na njih.
“Za odraslu osobu, posebno formiranu ličnost, jako je teško da prijavi nasilje, posebno kada se radi o činu silovanju. Prva prepreka je strah od samog nasilnika, jer je najmanji broj silovanja od strane nepoznate osobe sa ulice, a najviše je onih od ljudi sa kojima svakodnevno komunicirate, bilo da se radi o nekome iz kruga porodice, prijatelja, poznanika ili komšija. Uglavnom su to poznate osobe. Pored toga, problem je i stid, odnosno osuda sa pitanjima šta je tražila, šta je radila u to doba noći, zašto je došla do te osobe, odnosno sjela u auto ili ušla u stan, zbog čega je nosila kratku suknju ili neki drugi izazovni komad garderobe, te zašto je ćutala”, objasnila je Čičkovićeva i dodala da osim toga ćute i zato što je silovanje teško dokazivo, posebno kada prođe određeni vremenski period, jer se gube fizički dokazi.
Kako je navela, razumljivo je zašto žrtve ćute, jer su sami sudski procesi mučni, a žrtve u više navrata ponovo prolaze kroz sve ono što su preživjele, nailaze na osudu, ismijavanje i seksističke komentare.
“Poseban problem je kod djece, koja su apsolutno bespomoćna i kojima manipulišu perverzni, bolesni i uticajni ljudi. Kao dijete imate dodatne strahove i pitate se ako progovorite o tome ko će da vam vjeruje. Suočena sa nerazumjevanjem situacije, kako se postaviti, kome se povjerovati, osjećaju strah da će se nešto desiti njima ili nekom od članova njihove porodice”, kazala je Čičovićeva za Padrino radio.
Istakla je da te traume ostaju i nakon prijave nasilja, a u odeđenoj mjeri i posle razgovora sa stručnim licima.
“Sve osobe iz Trebinja, koje su suočene sa bilo kakvim oblikom nasilja, mogu da se obrate Ženskom centru, Centru za socijalni rad, Policijskoj stanici i Domu zdravlja. Gradski timovi su prošli dosta obuke na ovu temu, prepremljeni su i osposobljeni da imaju empatiju za ovu vrstu problematike”, naglasila je naša sagovornica.
Kako je rekla, porodično nasilje u Trebinje prestalo je biti tabu tema, žrtve su se ohrabrile da govore o problemima u porodici, dok se o silovanju u braku još uvijek ne priča.
“Prilikom postavljanja pitanja žrtvi nasilja da li je bila prinuđena na seksualne odnose bez svoje volje gotovo uvijek dobijemo odgovor da nije, ali tokom razgovora dođemo do suprotnog zaključka. Silovanje u braku je teško dokazivo, te se u većini slučajeva ne tretira kao nasilje već kao nevoljna obaveza”, kazala je Čičkovićeva i dodala da nemaju ni približan broj prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja od onoga šta se stvarno dešava, posebno silovanja, ali ni seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja.
Čičkovićeva je istakla važnost medija kod problema nasilja u porodici.
“To je mač sa dvije oštrice u zavisnosti od načina na koji se izvještava o samom događaju. To može biti dobra stvar i doprinijeti mijenjanju svijesti u odnosu na žrtvu u pozitivnom smislu. Objavljivanjem ovog problema pridaje mu se na težini, doprinose tome da na stub srama treba da idu nasilnici, a ne žrtve, te navode institucije da obavljaju svoj posao kako treba. Sa druge strane senzacionalističkim pristupom izvještavanja od ovog problema prave senzacije, posebno imenovanjem žrtava, a ovo je naročito problematično ukoliko se radi o maloljetnim licima”, objasnila je Čičkovićeva za Padrino radio.
Naglasila je da postoji i nasilje nad muškarcima, te iako je zapaženo u znatno manjem broju od onoga nad ženama ono je svejedno prisutno i ne smije se ignorisati.
Na kraju, kao što je rekla naša sagovornica, svi trebaju prijaviti bilo kakav oblik nasilja s kojim su suočeni, a javnu ispovijest mlade glumice da shvate kao vid ohrabrenja i sami se odluče se na isti potez.
Ivana Kardum
HP, januar 2021.
BONUS VIDEO
