„Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu.“ Živko Nikolić
Rođen u Sarajevu 1983. godine, Jovan Vidaković Mufa fotograf je sa više od 15 godina profesionalnog iskustva, specijalizovan za dokumentarnu i event fotografiju. Tokom svoje karijere, Jovan je predstavio svoj rad na osam samostalnih izložbi i učestvovao na brojnim grupnim izložbama, prikazujući raznovrstan i upečatljiv portfolio koji je naišao na odjek kod publike, kako na lokalnom, tako i na međunarodnom nivou. Njegova umjetnička vizija i tehnička stručnost prepoznate su kroz više domaćih i međunarodnih nagrada za fotografiju. Pored izložbi, Jovan je aktivno učestvovao u fotografskim radionicama, kao i u prenošenju znanja putem radionica koje je sam vodio. Na internacionalnom konkursu pozorišne fotografije “Theatre exsposed” u Odesi 2018. godine u kategoriji profesionalaca osvojio je prvo mjesto. Trenutno, Jovan radi kao fotograf u Kulturnom centru Trebinje, gde nastavlja da usavršava svoj zanat i doprinosi vizuelnom identitetu ove ustanove.
Mufa, koje je tvoje najranije sjećanje na fotografski aparat i kako je umjetnička fotografija postala tvoje opredjeljenje i dominantna crta biografije?
Moje najranije sjećanje na fotoaparat je vezano za jednu malu, analognu kameru koju sam dobio na poklon od tetkovog brata. Od tog momenta, pa nadalje, fotografija i ja počinjemo da se družimo. U početku stidljivo i sa prekidima. Sada, evo skoro dvadeset godina, postali smo nerazdvojni.
Kako je izgledalo tvoje odrastanje u godinama koje su na ovim prostorima poznate kao prilično turbulentne i šta je bila tvoja spona sa umjetnošću u tim vremenima?
Naravno, odrastanje devedesetih je bilo nezgodno, kao i većini ljudi na ovim prostorima, ali upravo ta atmosfera je otvorila vrata ka umjetnosti. Koristili smo je kao bijeg od realnosti. Muzika, knjige i filmovi su bili tu, da makar za trenutak, odeš negdje.
Budući da je fotografija umjetnost trenutka ovjekovječena okom fotografa, a spontanost je jedan od vodećih faktora u procesu nastajanja kvalitetne fotografije, koliko je teško balansirati između spontanosti i jednog trenutka?
Ranije, taj balans je zavisio od vještine fotografa, poznavanja kompozicije, svjetla i osjećaja za tzv. „The Decisive Moment“, kako ga je nazvao Breson. Kombinacijom svega toga u praksi dobijali smo fotografije koje su autentične i vanvremenske.
Međutim, u savremenom dobu, foto tehnologija se u mnogom promijenila. Sa kamerama koje snimaju 120fps, memorijskim karticama, koje nas ne ograničavaju više na 36 fotografija, čitav koncept „odlučujućeg momenta“ malo gubi svoju magiju. Tako da je taj balans, danas, neka kombinacija intuicije i slobode koju ti omogućava moderna tehnologija. I dalje fotografiju stvara osoba iza kamere. Ono što želi da kaže fotografijom, način na koji to radi je i dalje ključan u kreiranju autentične i vanvremenske fotografije. Samo se dinamika promijenila.
Na internacionalnom konkursu pozorišne fotografije „Theatre exposed“ u Odesi 2018. godine u kategoriji profesionalaca osvojio si prvo mjesto sa jednom od svojih fotografija. Široj javnosti poznata je tvoja ljubav prema fotografisanju pozorišnih predstava čemu svjedoče stotine fotografija. Da li bi mogao reći nešto više o toj sintezi između tebe i pozorišta?
Moj prvi odlazak u pozorište, kao fotografa, je bio jedno traumatično iskustvo. Nikad ranije nisam to radio a svi tekstovi koje sam uspio da nađem o pozorišnoj fotografiji svodili su se na isto – teško tebi! Međutim, čim su se pogasila svjetla u sali a upalili reflektori na sceni, sva ranija anksioznost je nestala u trenutku. Kao da sam oduvijek bio tu i kao da sam svoj na svom. Ljubav na prvi pogled! I to me drži i danas. Smatram da je privilegija biti pozorišni fotograf. Pred tobom se ne odigrava samo predstava, i pred tobom nisu samo glumci, pred tobom je čitav jedan mali svijet koji se sklopi da bi ta predstava bila ono što mi vidimo.
Pozorišne predstave su često okarakterisane naglim i brzim promjenama kretanja i nestabilnom svjetlošću. Koji su najveći izazovi i prepreke sa kojima se susrećeš u toku fotografisanja predstave i kako ih prevazilaziš?
Pozorište je specifičan eko sistem. Prva stvar koju fotograf mora da nauči jeste kako se ponašati u tom eko sistemu. Šta smije i šta ne smije… To je prva prepreka. Posle dolaze mnoge, tehničke prirode koje se jednostavno prvazilaze učenjem, radom i poznavanjem alata. Iako sam pobornik krilatice da je najbolja kamera ona koju imaš pri ruci, pozorišna fotografija je prilično tehnička stvar. Dobra kamera, dobri, svijetli, objektivi su važni ako hoćeš kvalitetnu fotografiju. Ja volim da pogledam, ako je moguće, fotografije sa predstave koju ću raditi, da vidim kakvo je svjetlo, kakva scenografija, da li ima nekih „iznenađenja“… Često čitam djela koja se igraju, čisto da budem „u toku“ sa predstavom. Sve posle je improvizacija. Prilagodiš se eko sistemu i vjeruješ u svoje znanje.
Od avangardnih pokreta kakvi su dadaizam i nadrealizam autori su u borbi sa tradicionalnom koncepcijom eksperimentisali sa mogućnostima intervencije koje nudi fotografija. Danas u eri vještačke inteligencije i raznih alatki, mogućnosti intervencija na fotografijama su jako široke te se postavlja pitanje da li je granica između realnosti i fikcije u fotografiji maglovita više nego ikada i kakav je uticaj svega toga na fotografiju kao umjetnost?
Dadaisti i nadrealisti su koristili fotografiju kao sredstvo eksperimenta, i to je dovelo do revolucije u umjetnosti, i možda je upravo to odgovor. Kao što su oni razbijali predrasude o fotografji, i iz strogo dokumentarne forme fotografiju uveli u umjetnost, tako umjetnici koji koriste AI u svojim radovima mogu da propitaju granice precepcije i istine i prilagode umjetničku fotografiju vremenu koje tek dolazi.
Od Roberta Kape, ratnog fotografa i novinara, pa do konceptualnih umjetnica kakve su Barbare Kruger i Sindi Šerman, svaka epoha imala je fotografske ikone koje su svojim radovima obilježile vremena u kojima su stvarale. Da li fotografija danas kada svako ima mini fotografski aparat u džepu ima moć da oblikuje kolektivno pamćenje kao što je činila u prošlosti?
Naravno, fotografija je i danas moćan medij, malo drugačije nego ranije ali sigurno da nije izgubila na svojoj snazi. Ključna razlika je u percepciji fotografije danas. Dok su fotografije ranije često bile produkt dubokog promišljanja, današnji trendovi traže brzinu i količinu. Društvenim mrežama dnevno kruži milion fotografija i često dođe do zasićenja, pa u toj gomili mogu da nam promaknu te ključne fotografije, ali one su ipak tu i isplivaju svako malo.
„Jedan o rizika pojavljivanja u javnosti jeste vjerovatnoća da ćete biti fotografisani.“ govorila je Diane Arbus. Na početčku pandemije 2020. godine pokrenuo si instagram projekat pod nazivom „ulični hodač“ u kome poput mrs Arbus spontano prikazuješ srednji, radnički, sloj društva. Kakve poruke te fotografije nose sa sobom?
Ovdje ću citirati velikog Živka Nikolića „Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu.“ Ja se u svojoj dokmunetarnoj i uličnoj fotografiji trudim da zabilježim one momente koji ljudima promaknu u svakodnevnoj trci za opstankom. Momenti koji će jednom ispričati priču da smo i mi bili ovdje i da smo ostavili trag.
Da li stvarnost danas bolje izgleda posmatrana kroz debelo dno čaše ili kroz objektiv?
Kroz dno čaše sve je mutno i izvitopereno, ja više volim jasne i realne poglede na stvarnost.
Da li si ikada učestvovao u procesu razvijanja fotografija u mračnim sobama sa crvenim svjetlima i kadama, karakterističnom za prvu polovinu dvadesetog vijeka. Kakav je to proces u poređenju sa današnjom tehnologijom izrade?
Naravno, ja pripadam onoj prelaznoj generaciji koja je zakačila i analognu i digitalnu eru. Razvijanje fotografija u tamnoj komori je umjetnost sama po sebi i ima neku neodoljivu privlačnost. Potrebno je dosta znanja i strpljena da bi se film razvio kako treba. Ljudi kao što je Voja Mitrović su ostavili neizbrisiv trag u fotografskoj umjetnosti. S druge strane, danas je sve to lakše, brže, mogućnosti su neograničene… Jednostavno, prilagođeno je vremenu u kojem živimo.
„Cilj umjetnosti nije da reprodukuje stvarnost, već da stvori realnost istog intenziteta.“ Kada bi do kraja karijere morao da se opredijeliš da li bi to bile fotografije u boji ili crno-bijele fotografije?
Ako bih morao da biram, onda bi to bila crno-bijela. Volim estetiku crno-bijele fotografije, lakše mi je naglasiti ono što treba na njoj. Ali i boja ima svojih draži.
Od polaroida i analognih fotografskih aparata pa do savremenih digitalnih sistema danas, fotografska oprema se neprestano razvija. Kako bi uporedio fotografsku opremu u vremenima kada si bio na početku karijere sa današnjicom i kako su te tehnološke promjene uticale na tvoj rad?
Sa tehničke strane, to bi bilo kao poređenje „peglice“ i Cybertruck-a. Sve u fotografskoj industriji se razvija nevjerovatnom brzinom. Taj napredak je doveo do pojednostavljena samog procesa fotografisanja i to je glavni uticaj na rad. Olakšao ga je i ubrzao. Sve ostalo je ostalo isto. I dalje ako nema krativnosti, ako nema ideje, nema ni dobre fotografije.
Kako je izgledao najkompleksniji projekat na kome si radio do sada?
Iskren da budem, svaki projekat je kompleksan na svoj način. Od najmanjeg pa do onih sa velikim produkcijama. Uvijek se nešto desi što nije planirano, neki rok se skrati, tako da fotografi moraju balansirati i biti spremni na sve.
Koliko je težak početak karijere fotografa i šta bi sa tvoje profesionalne pozicije poručio onima koji imaju ambicije da život posvete bavljenju fotografijom?
– Nemojte!
Šalu na stranu, najbolji savjet koji mogu da dam mladim fotografima je da „ne boluju“ od najboljih kamera, najskupljih objektiva, to će doći samo po sebi kasnije. Za početak, treba dosta rada, učenja na sopstvenim greškama i razvijanje svog stila. Svoje priče. Kada budeš znao šta svijetu hoćeš da pokažeš sa svojim fotografijama, onda će i ta skupa oprema da radi za tebe a ne ti za nju.
Sada malo opuštenije i slobodnija pitanja, prvo što bi rekao tvoj fotoaparat kada bi počeo pričati bilo bi?
Vjerovatno bi tražio benificirani radni staž.
Kada bi mogao izložiti svoje radove na bilo kom mjestu u svijetu, gdje bi to bilo?
Možda je od lokacija važnije ko organizuje tu izložbu… Pa evo, ako mogu da biram, ne bih nikada odbio Magnum ako bi željeli da izlože moje fotografije.
Kako muzika utiče na tvoj kreativni izraz?
Ne samo na kreativni izraz, muzika ima ogroman uticaj i na moj život. Mislim da svaki važan događaj u svom životu mogu povezati sa muzikom i kada čujem određene pjesme, u trenutku se „transportujem“ negdje drugo.
Paraf, Buldožer ili Šarlo Akrobata?
Šarlo!
Vino, rakija ili pivo?
Vinjak.
Stout ili pilsner?
Nisam fan stauta, tako da – pilsner ako nemam neke IPA-e u blizini.
Autor: Blagoje Govedarica za HighwayStar magazin
BONUS VIDEO
