Evropska unija pooštrava direktivu o minimalnoj plati – već u utorak, 7. juna, mogao bi da bude potpisan politički dogovor o mjeri izglasanoj u Evropskom parlamentu prije skoro godinu dana, koja ima za cilj da garantuje prihode koji mogu da obezbijede pristojan životni standard za radnike i njihove porodice u svim zemljama Evrope.
Do danas, zakon o minimalnoj plati ne postoji samo u Italiji, Austriji, Kipru, Danskoj, Finskoj i Švedskoj, prenosi RTS
Prema poslednjim podacima Evrostata (Kancelarija za statistiku Evropske unije), minimalna plata u Evropi se kreće između 332 eura mesečno u Bugarskoj do 2.257 eura u Luksemburgu.
U Francuskoj, u kojoj je u toku galopirajuća inflacija, minimalac se povećao tri puta (ukupno za 5,9 odsto), a sindikat koji štiti prava radnika se bori za to da cifra dostigne 2.000 eura mjesečno
U Španiji je minimalna plata dostigla 1.000 eura za 14 mesečnih prihoda, dok je u Portugaliji sindikat tražio povećanje sa 705 na 800 eura. U Italiji, bez obzira na zahtjev Evrope i bez obzira na ogromnu inflaciju te dugove koje zemlja ima usljed pandemije i rusko-ukrajinskog sukoba, političari su podikeljeni po tom pitanju.
Švajcarci su ti koji zarađuju u prosjeku više od bilo kojih zaposlenih u drugim zemljama: 67.658,78 eura godišnje, što je trostruko više od prosječne zarade Italijana, dok Islanđani, Norvežani i stanovnici Luksemburga u prosjeku zarađuju oko 40.000 eura godišnje.
Nemačka prosječna plata je oko 31.000 eura, Francuzi u prosjeku zarađuju oko 21.000 eura, baš poput Italije i Španije, od kojih manje zarađuju Rumuni, Letonci, Mađari i Hrvati – manje od 10.000 eura godišnje.
Na listi deset zemalja čiji zaposleni imaju najveću prosječnu zaradu nalaze se: Švajcarska sa 4.900 eura mjesečno, zatim Danska sa 3.914 eura, Norveška za 3.795 eura, Luksemburg gde se zarađuje 3.573 eura, Island sa 3.221 eurom, Austrija – 3.104 eura, Irska sa 3.041 eurom, Nemačka sa 2.952 eura, Francuska sa 2.791 eurom i Švedska sa 2.770 eura.
Švajcarska je takođe i lider u kvalitetu života, ne samo zbog visokih plata već i zbog sigurnosti, usluga kako u privatnom tako i u javnom sektoru, te odnosu građana prema prirodnom ambijentu.
Izvor: Buka