Božić je najradosniji hrišćanski praznik, jedan od najbogatijih narodnim običajima i vjerovanjima. Ti običaji, koji su se generacijama prenosili i imali zajedničku nit na širokom prostoru, bili su izuzetno snažni i pridavalo im se veliko značenje.
Međutim, već u prvoj polovini 20. vijeka su postepeno potiskivani i pojednostavljivani, a do danas mnogi su se i izgubili.
Narodni život bilježili su uglavnom etnolozi, kroz cijeli 20. vijek pa su tako ostali zapisani dragocjeni podaci. Bilježeni su običaji dok su još bili živi u narodu ili dok su na njih postojala svježa sjećanja. Običaji zabilježeni poslije Drugog svjetskog rata, pisani u duhu socijalizma, često nisu u potpunosti evidentirali njihovu vjersku dimenziju, već su se uglavnom zadržavali na etnološkim elementima.
Iako se božićni običaji razlikuju od kraja do kraja, naročito u geografski udaljenim područjima, njihova suštinska nit ostaje ista, dok su razlike najčešće spoljašnje.
Podno Vlašića
Jedan od najzanimljivijih predjela u kojem se, zbog planinske izolovanosti, narodni život najduže očuvao jeste područje Imljana, u selima podno Vlašića, nedaleko od Kneževa. O životu Srba na ovoj visoravni pisao je još prije Drugog svjetskog rata etnolog Milan Karanović, dok su sistematska etnološka istraživanja sredinom 20. vijeka sproveli etnolozi Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu. Značajne zabilješke o narodnim običajima, u okviru ovih istraživanja, ostavila je etnolog Radmila Kajmaković.
Ona je zapisala da bi na Badnji dan ujutru, čim bi pijetlovi zapjevali, stopanica (domaćica) ustajala i stavljala grah da se kuva za večeru.
Mladić iz kuće, „kome ide u napredak“, ustajao je prije sunca i odlazio da siječe badnjak, „umjet“ i granje smreke. Usječeni badnjak donosio je i prislanjao uz kuću. „Umjetom“, mladom omorikom, čišćeni su zidovi i tavan prostorije u kojoj je bilo ognjište, a zatim se on zabadao u đubrište. Granje smreke sječeno je da bi se „obezbijedio napredak pčela“.
Pečenicu (svinju ili ovcu), ukućani su ujutru stavljali da se peče, a od nje su hvatali kapljevinu, mast koja je kapala dok se pečenica pekla.
Do večere ukućani nisu ništa jeli. Čobani nisu ni usta otvarali, kako bi zvjerima, vukovima i medvjedima, usta bila vezana tokom cijele godine.
Slama se unosila u kuću na Badnje veče, a razastirao ju je „četić“ (mlad čovjek). Za to vrijeme djeca su oko njega bučala kao volovi, pijukala kao pilići i razvlačila slamu. Konopac kojim je slama bila vezana žena koja rađa vezivala je za srp, čime se simbolično prenosila oplodna moć božićne slame preko žene koja je rađala i srpa kojim će se žeti rod novog žita.
Za večeru su spremani hljebovi, te grah, kupus, luk i pita. Hljebove, badnjicu i žitnicu (žitnica je bila duguljastog oblika) mijesila je jedna od žena. Badnjica se jela na Badnje veče.
Poslije je od konopca kojim je bila vezana slama pravljen krug u koji je kokošima davano žito i mrve sa „sopre“, da kokoške ne bi išle i nosile jaja izvan dvorišta.
Uoči Božića u kući su paljene svijeće upokojenima iz porodice.
Od Badnjeg dana do Krstovdana oni koji su imali pčele nisu ništa davali iz kuće, da im „ne bi bio odnet napredak iz kuće“. Na Božić se nije davala vatra iz kuće.
Na Božić ujutro, prije izlaska sunca, težak koji je sijao žito išao je po vodu za česnicu. Kada je unosio vodu u kuću, pozdravljao je čeljad i bacao žito. Jedan od muškaraca iz kuće otpozdravljao mu je i posipao ga žitom. Potom su se kupali, prvo težak, a potom i ukućani. Iz kuće su iznošene stolice, koje su vraćane tek naveče. Vjerovalo se da će ovce hramati ako se na Božić ujutro stolice ne iznesu iz kuće.
Težak je nepokrivene glave, donesenom vodom, mijesio česnicu. U tijesto je stavljao srebrni novac. Po tijestu je urezivao nožem onoliko zareza koliko je vrsta usjeva sijao i šarao ga „vildžanom“ i kašikom. Od istog tijesta pravio je i kovrtanj (hljeb veličine česnice, ali na sredini šupalj). Ostatak tijesta sa ruku težak je brisao kod pčelinjaka („radi ‘čela“). Spremani su i „kru’ovi za marvu i ajvan“ (ovce i goveda).
Potom je domaćin pravio svijeće „trojanice“ ili „šjakalice“ – tri sastavljene svijeće, namijenjene za čeljad, ovce i goveda. Postavljane su na sofru, u sudu sa žitom.
Badnjak je u kuću unosio mladić, koga je na vratima dočekivao domaćin i posipao ga žitom. Zatim su badnjak nalagali na ognjištu. Oko vatre, na kojoj je gorio badnjak, obilazio je domaćin, koji je predvodio kućnu čeljad.
Ujutro, prije ručka, ukućani su „šjačali“ tako što je domaćin u jednoj ruci držao „šjakalice“, a u drugoj nož, kojim je u toku šjakanja zarezivao crte po „šjakalici“ i nabrajao:
„Šjaj, Bože i Božiću, i tri dana po Božiću. Šjaj, Bože i Božiću…“
(nabrojavao je ukućane po starješinstvu, najprije muškarce, a zatim žene)
„Šjaj, Bože i Božiću volovima.
Šjaj, Bože i Božiću ovcama.
Šjaj, Bože i Božiću konjima.
Šjaj, Bože i Božiću pčelama.
Šjaj, Bože i Božiću, i tri dana po Božiću, i ptičici u gorici, i ribici u vodici, i putniku namjerniku, i vjetru na gumnu.“
Kada je nabrajanje bilo završeno, svi ukućani se međusobno izljube, a zatim je čobanin obneo „šjakalicu“ tri puta oko kuće.
Ujutro, o ručku, domaćin je palio svijeće, a potom je unosio na „sopru“ česnicu koja je stajala na kolutu sira. Pozdravljao je sve, a ukućani su ga otpozdravljali i posipali žitom. Domaćin i težak, sa rukavicama na rukama, lomili su česnicu. Ako u kući nisu bila dva muškarca, česnicu su lomili muškarac i žena. Pazili su da prilikom lomljenja ne padne nijedna mrva na sofru, jer se vjerovalo da je to znak da će neko u kući umrijeti. Onaj ko je pronašao novac u česnici, vjerovalo se, imaće sreće u radu sa konjima. Po izgledu zareza na česnici domaćin je proricao kako će pojedini usjevi roditi.
Svaki ukućanin dobijao je komad česnice, a domaćin je potom rezao svakom i komad sira. Ukućani su prvo jeli sir, pa zatim ljubili jabuku, od koje je svako dobijao po komad. Ostaci hljeba žitnice, od večere, ujutro su se jeli kao popara.
Ako su kapljice sa svijeća išle prema istoku, vjerovalo se da će žito roditi i priplod biti ženski. Ako su kapljice išle prema zapadu, smatrano je da će prinos biti slab i priplod muški. Svijeće su gašene rakijom i čuvane zajedno sa slavskom, pa su paljene kada bi naišli gradobitni oblaci.
Posle ručka, čoban je s obje strane vrata košare priljepljivao komadiće od svijeće „šjakalice“, stavljao grebena i zapaljene svijeće. Potom je protjerivao ovce i bacao im dio žita iz posude u kojoj su stajale svijeće. Ostatak žita miješao je sa sjemenskim žitom.
Pojava polaženika (položajnika) na Božić bila je obavezna: u nekim kućama polaženik je bio čovjek, dok su u drugim uveli ovna, konja ili pijetla. Polaženik je bio čovjek koji je dolazio u kuću na Božić uveče ili na „Božji dan“ (drugi dan Božića). On je na ognjištu kresao ugarke, nabrajajući želje za plodnost ukućana, domaćih životinja i napredak usjeva. Zatim su ga uvodili u sobu sa postavljenom sofrom, a kada bi on pošao kući, nakitili bi ga kudjeljom, bojenom vunom, kolačima i rakijom.
„Tri glave“
Detaljna istraživanja etnološkog nasljeđa na području Dervente obavili su stručnjaci Zemaljskog muzeja BiH tek 1970. godine. Narodne običaje u tom području istraživala je i Radmila Kajmaković.
Prema njenim zabilješkama, od Tucindana do Krstovdana, iz kuće se nije ništa davalo. Na Tucindan, seljaci su klali za Božić „tri glave“: pečenicu (svinja), ćurku i kokoš. Pečenici su na čelu i plećima urezivali krst i pekli je odmah na ražnju. Tokom pečenja sakupljana je kapljevina.
Na Badnji dan, ujutru prije sunca, badnjak je sjekao mlađi čovjek. Badnjak je bio od cerovog drveta, dug dva do tri metra, a donosio se kući zajedno sa lisnatom krošnjom. Prilikom prislanjanja badnjaka uz kuću, neko od ukućana posipao ga je sa zobi. Ispred kuće badnjak bi stajao do uveče, ograđen drvima, „zbog pšenice“ . Obavezno jelo za Božić bilo je keške, koje je kuvano na Badnji dan. Ukućani cijeli dan ništa nisu jeli do večere, „zbog ovaca“.
Na Badnje veče domaćin je unosio u kuću slamu vezanu užetom i prostirao je, ne razvezujući uže. Njega su posipali sa zobi. Dok se slama posipala po kući, djeca su pijukala, a domaćica je sakupljala slamu pod sebe i bacala kukuruz. Večera za Badnji dan bila je posna, a na trpezi su uglavnom bili grah, kupus i pita.
Na Božić ujutro domaćin sa dvoje ukućana uzimao je dvije glavnje (deblje oblice drveta) od pregorjelog badnjaka i nosio ih pred košaru sa stokom. Po jednu glavnju, po jedan dio od grebena i po jednu upaljenu svijeću stavljao je sa svake strane vrata od košare, a kroz to, preko domaćicine „vjenčane“ tkanice, bi protjerali svu stoku iz košare. Zatim bi se izljubili i uvrnuli svijeće. Zaklopljenu grebenu ostavljali su na tavan, a glavnje od badnjaka na šljivu ili drugu voćku. Sa upaljenim svijećama ulazili su u kuću, čestitali Božić i bili posuti sa zobi.
Lisnatom krošnjom badnjaka ranije su, kada nije bilo tavana nad kućom, simbolično čistili badžu (otvor za dim na starim kućama), a zatim bi je zadjenuli za kućnu gredu, dok je stablo uveče nalaženo na vatru i na njemu pečena česnica.
Na Božić ujutro, prije izlaska sunca, domaćica je pravila božićne hljebove, beskvasne, umiješane od pšeničnog brašna koje je „žunjao“ (mljeo) čobanin. To su bili: česnica, kovrtanj, oračica i ovčiji kolač.
Domaćica je mijesila tijesto za česnicu prvim iverom koji je otpao tokom sječe badnjaka. U tijesto je stavljan srebrni novac, a šarano je otiskom od „slova“ utisnutim unakrst.
Kovrtanj je bio okrugli, šupalj hljeb. Oračica je bila okrugli hljeb na kome je orač prije pečenja simbolično orao, parajući ga nožem i praveći brazde za sve vrste sjemena koje će te godine sijati i govoreći: „‘Ajde s brazdom žitu, ‘ajde s brazdom pšenici, travi, krompiru, pa najposlje zdravlju i veselju“. Poslije pečenja, prema brazdama, proricano je šta će bolje roditi te godine.
Božićna svijeća napravljena je od tri svijeće zajedno umotane, od voska domaće proizvodnje. Na Božić stajala je na sofri u sudu sa kukuruzom ili pšenicom (dok su sijali zob, stajala je u sudu sa zobi). Svijeću su ukućani palili na Božić o ručku i večeri, a gasili je posipanjem zrnevlja kukuruza. Vjerovalo se da će te godine roditi toliko kola kukuruza koliko zrna prione za svijeću. Ostatak svijeće čuvan je i palio se pred kućom kad bi naišli gradobitni oblaci.
Prije se na Božić, čim bi svanulo, ručalo na slami prekrivenoj lanenom „ponjavom“. Trpeza je bila obilna, a iznosilo se sve što će se jesti: česnica na „božićnjem sircu“, plećka i glava pečenice, u koju je obavezno stavljena jabuka i komad sira, keške i druga jela.
Kada bi se ukućanin okupili, domaćin bi upalio božićnu svijeću i, obilazeći tri puta sa njom oko sofre, „šjačao“ je, zasjecajući nožem odozgo dole.
Zatim bi se svi ukućani, po starješinstvu, izljubili sa domaćinom i među sobom, a domaćica poljubila domaćina u ruku. Tada su domaćin i težak okretali i razlomili česnicu i podijelili po komad svim ukućanima, a jedan su ostavljali za „namjernika“. Domaćin je takođe svim ukućanima rezao i davao po komadić božićnog sira, jabuke umočene u med i srca od pečenice, kojim su se svi sa česnicom zalagali, a zatim jeli šta je ko htio.
Smatrano je da će ukućanin koji je našao novac u česnici biti srećan i dobijao je zaduženje da cijele godine daje so i brašno stoci.
U pola ručka jelo se prekidalo i svi su otpočinjali posao koji će raditi do Malog Božića. Ranije se božićna sofra nije raspremala do Malog Božića. Kosti od pečenice ostavljane su na mravinjaku.
Poslije ručka čobanin je nosio ovčiji hljeb u štalu i davao bobe sa njega ovcama sa solju. Komad hljeba je i on pojeo.
Poslije ručka u kuću je obavezno dolazio „položaj“ (položajnik), mlađi muškarac. On bi podsticao vatru na ognjištu i izgovarao želje za plodnost i blagostanje ukućana, stoke i usjeva. Zatim bi sjeo za sofru, a domaćica ga je pokrivala ponjavom „zbog kajmaka“. „Položaj“ je obavezno jeo sir i pio rakiju. Na polasku domaćica ga je darivala sirom i priglavcima i kitila lanom i batakom.
Tri cera
Etnološka istraživanja u selima Majevice obavio je etnolog Milenko Filipović poslije Drugog svjetskog rata, a o narodnim običajima ostavio je i kraće, ali značajne zabilješke.
Zapisao je da su domaćini na Badnji dan u kuću donosili tri cera badnjaka: dva za dva dana Božića i jedan za Mali Božić. Prislanjani su spolja, uz kućna vrata, a u mrak su se unosili u kuću. Ranije se to radilo tako da se uveče uoči Božića dva debela badnjaka unesu i stave na vatru na ognjištu. Domaćin bi ležao pored ognjišta dok badnjaci ne pregore, nakon čega je dolazio „polaznik“ da ih okreše (udara mašicama po badnjaku dok gori). Kasnije se badnjak sjekao na tri komada koji su se stavljali u šporet da pregore.
Kada bi naišao polaznik, čeljad je morala biti obučena, a svi stolovi sklonjeni na tavan. Polaznik je donosio žita i, kako je ulazio, posipao je žitom domaćina, a ovaj njega. Domaćin mu je tada davao maše (mašice) da kreše badnjake, govoreći: „Ovoliko jaganjaca, pčela“ itd. (koliko se izvije varnica). Zatim su se mirobožili, a domaćin je pozivao polaznika da sjedne. Tada mu je prvo davan komad pečene liguše (tikve). Neki su nosili svijeće u rukama. Onda bi zajedno jeli posno jelo te se počastili kafom.
U nekim kućama u Mačkovcu i Pirkovcima bio je običaj da se u kuću uvodi ovan kao „polaznik“. Njemu su o rogove kresali ugarke od badnjaka.
Pošto bi polaznik otišao, domaćica je donosila svježu vodu da „kuva“ česnicu. Domaćin je pripremao meso za ručak, a potom je stavljao komade badnjaka kod pragova i „sjekiru“ kod ulaza u sobu. Onda su se svi zajedno molili Bogu. Svaki ukućanin prolazio bi preko badnjaka i sjekire u sobu. Opet su se svi mirobožili.
Česnica se mijesila od pšeničnog brašna i u nju su stavljani: komadić od jarma, komadić od rukvatke, zrno pasulja, zrno kukuruza („žita“), malo vune, papak od svinje i novac. Kome šta u njegovu dijelu dođe, taj je imao u tome uspjeha tokom godine. Od tijesta za česnicu odvojena bi bila dva „kolača“ koja su se pekla posle česnice, pa su se tog jutra slomila ovnu i volu na rogovima i davala „čitavoj marvi“ da jede.
Od tijesta za česnicu spreman je bio i šuplji kolač, koji je na Mali Božić stavljan volu na desni rog. Vo bi stresao kolač – ako bi kolač pao daleko, godina će biti rodna.
Stoka
Komad česnice mrvio se i davao ovcama. Šaru „kolo“, iz sredine česnice, čoban je davao onoj ovci koja se prva javila, „jalovici“. Govedima se davao komad jabuke.
Kovrtanj se stavljao volu na desni rog. Kada ga vo zbaci, po strani na koju bi pao, proricali su kako će žito roditi.
Čoban bi jeo jedan komad „kru’ova za marvu i ajvane“, a ostatak je davao sa solju stoci.
Izvor: Glas Srpske
BONUS VIDEO
