Hrvatski poslodavci moraju shvatiti da, ako već ne mogu konkurirati inozemnim plaćama, moraju biti korektni u svemu ostalome
Poslodavci u zemljama poput Njemačke ili Austrije navikli su raditi u okolnostima velike potražnje za radnom snagom, gdje je niska nezaposlenost od 4 ili 5 posto normalna, pa su tome morali prilagoditi svoje poslovanje i ponašanje
Kuharu dvije tisuće eura, a konobaru tisuću i nitko ne želi raditi, naslov je koji se ovih dana pojavio u skoro svim medijima. Kao i svake godine u ovo doba, kako se približava turistička sezona, kreće kuknjava zbog manjka radnika
No, prvo pitanje koje bi svakome tko ne može pronaći (sezonske) radnike, trebalo bi biti: A gdje su oni koji su radili prošle sezone?
1 euro = 7,53450 kuna
Promijenila se situacija na tržištu rada
Situacija na tržištu rada proteklih se nekoliko godina drastično izmijenila. Dok je ranije bila vrlo velika ponuda radne snage, a poslova malo, sada je obrnuto. Sve je teže popuniti radna mjesta. Taj problem osobito je izražen u građevini i turizmu.
Nova je to okolnost na koju se hrvatski poslodavci trebaju naviknuti, nakon dugog niza godina u kojima je vladala visoka nezaposlenost. To im je davalo vrlo veliku pregovaračku moć koja se koncentrirala u rečenici “Ako nećeš ti, ima tko hoće”.
Sve veći nedostatak radne snage
Kao što znamo, u posljednjih desetak godina veliki broj ljudi iselio je iz zemlje, većinom prema Zapadu, Njemačkoj, Austriji, Irskoj i drugim zemljama. Uglavnom se radi o ljudima u najboljim godinama koji su nakon šestogodišnje recesije odlučili spakirati kofere i organizirati si život u nekom povoljnijem okruženju, s većim plaćama i općenito boljim uvjetima za život i rad.
Osim toga, u tih desetak godina došlo je i do razvoja određenih sektora, pogotovo turizma, koji je danas na znatno višoj razini neko prije desetak godina. Broj turista je u konstantnom porastu, a i turistički kapaciteti su se proširili pa su i potrebe za radnom snagom veće.
Veća pregovaračka moć radnika
Dugo vremena Hrvatska je po stopi nezaposlenosti bila pri vrhu ljestvice zemalja Europske unije. Redovno smo imali dvoznamenkastu stopu nezaposlenih – 10, 12 i više posto. Sada je nezaposlenost negdje oko 6 posto, što je otprilike u prosjeku EU, možda čak i malo ispod prosjeka.
Takva situacija, naravno, daje veću pregovaračku moć radnicima pa traže veće plaće i bolje uvjete rada. Često smo, na primjer, od radnika koji rade u inozemstvu mogli slušati kako se vani poslodavci puno bolje odnose prema svojim radnicima i to se pripisivalo boljoj zakonskoj regulativi, boljim propisima i sličnome.
No, zapravo se radi o tome da su poslodavci u zemljama poput Njemačke ili Austrije navikli raditi u okolnostima velike potražnje za radnom snagom, gdje je niska nezaposlenost od 4 ili 5 posto normalna, pa su tome morali prilagoditi svoje poslovanje i ponašanje.
Nije plaća jedino što zadržava radnike
Poslodavci u Hrvatskoj, za sada, još uvijek ne mogu konkurirati strancima po pitanju plaća, tako da će oni radnici kojima je iznos plaće na prvom mjestu i dalje odlaziti u inozemstvo, ako za to imaju uvjete – jer zašto bi netko kuhao na Jadranu za dvije tisuće eura, ako može u Austriji za tri tisuće.
No, često su se od sezonaca u Hrvatskoj mogle čuti priče o tome da poslodavci izigraju dogovor, ne plaćaju prekovremene sate, smještaj nije onakav kakav je dogovoren… I naravno da se radnik s takvim iskustvom sljedeće godine neće vratiti kod istog poslodavca.
Stoga će svi koji traže radnike, ako već ne mogu konkurirati plaćama, morati biti korektni u svemu ostalome, ako žele da im netko dođe raditii
Izvor: Telegram.hr
BONUS VIDEO
