LJUBINJE – Slobodan Popović iz Ljubinja posljednji je opančar u Hercegovini i sam kaže da ne zna da se još iko u ovoj regiji time bavi.
„Nisam siguran da sam jedini, mada mislim da je to tako, jer dosta narudžbi imam i iz istočnog i iz zapadnog dijela Hercegovine i svi naručioci mi kažu da nema drugi niko da se ovim bavi“, započinje priču ovaj tihi i nenametljivi čovjek, po čijoj se naravi odmah vidi da ima strpljenja za svoj zanat.
Kaže da, iako će uskoro u devetu deceniju, a rođen je na selu gdje je nekada glavna obuća bio opanak, do rata nije pravio opanke, mada je od starijih gledao kako se to radi.
„Počeo sam u ratu, na ratištu, gdje sam imao raspored na poprilično mirnom mjestu, a, budući da je bilo odjeće, ali se obuća poderala, a novca niotkud, pa sam sakupio nešto improvizovanog materijala i sebi napravio opanke. Ti prvi su bili nikakvi, traljavi, ali su služili svrsi – nisam bio bos, a budući da su i oni oko mene bili poprilično ‘obosili’, nastavio sam i dalje da radim, pa su i opanci sa svakim novim parom bivali sve bolji“, priča on.
Kaže da se nakon rata za njega brzo pročulo, pa je nastavio praviti opanke za brojna kulturno-umjetnička društva u Sarajevu, Ilijašu, Bijeljini, pa čak su putovale i na Rab, kao i našim iseljenicima u Gajdobri, i to sve po 20-30 komada, pa sve do 50, koliko su mu na Rabu naručili, tako da danas misli da ih ima na svakom kontinentu, osim Afrike.
„Sada već to ide glatko, vide i čuju ljudi jedni od drugih, a sada me pronalaze na Facebooku – pa naruče, a, kako sam uvidio da posao ide dobro, nabavio sam i kalupe uzrasta od malih za bebe, pa do 51 broja, koje sam napravio za jednog košarkaša iz Gacka koji igra u Beogradu“, nastavlja dalje Popović.
Slobodanu, kako dodaje, nije problem napraviti opanke, već nabavka materijala, istog onog koji je bio jedini materijal za obuću koji se kod kuće mogao naći u vrijeme dok je on bio mali, a to su špaga, koža, kopče.
„Nekada smo sve to, osim kopči, koje su se mogle kupiti u seoskim dućanima, imali kod kuće, pa je bio potreban samo dobar opančar, a danas sve to nabavljam sa tri različite strane svijeta, pa kožu nabavljam iz Beograda, gumu iz Sarajeva, kopče iz Novog Sada, a špagu iz Dubrovnika“, dodaje dalje Slobodan.
Sve naručeno mu brzo stigne, uglavnom brzom poštom, ali to podiže i cijenu, koja je, opet, vrlo pristupačna, jer je donedavno par prodavao po 100 maraka, a nedavno je poskupio na 120 do 130 maraka, zavisno od opanaka.
„Kada radim sam, za jedan par mi treba dva dana, ali mi nekada pomažu i jedan od sinova i supruga, zavisno koliko se mušteriji žuri, tako da, sve u svemu, nemam neku zaradu, ali mi ova zarada kao dodatak na penziju dobro dođe. Ne kažem da se od ovog zanata ne bi moglo i živjeti, samo da mu se više posvetim, da uradim nešto i na promociji, ali, s obzirom na to da mi ovo dođe kao hobi – onda mi i zarađeni novci dođu nekako pride. A ne mogu se požaliti ni na kupce – uvijek me časte prilikom plaćanja i ne cjenkaju se“, pojašnjava dalje ovaj vrijedni Ljubinjac.
Kaže da mu je drago što su i njegova dva sina zainteresovana za ovaj zanat, pa će im, kao i svaki zanat u životu, dobro doći, a i opančarski zanat će se sa njima u Hercegovini produžiti.
Izvor: Nezavisne
BONUS VIDEO
