Vatrogasci su danonoćno branili kuće od požara a u pomoć je stizala i od helikoptera MUP-a Srpske.
Koliko su nepristupačni tereni otežavali situaciju,sa čim se sve piloti suočavaju pri gašenju požara gostujući u Јutarnjem programu govorio je pilot Uprave za vazduhoplovstvo MUP-a Srpske, Zoran Milić.
Ističe da je pilotima i vatrogascima posljednja dva dana pomogla kiša, te da bi u narednim danima trebalo da bude mirnije.
– Јučer je u Trebinju pala kiša – dva litra po metru kvadratnom – i uspjela je da ugasi požare. Danas i sutra se očekuje nova kiša, pa se nadamo da će u narednom periodu biti mirnije – kaže Milić.
Kada su u pitanju požari na jugu Srpske, Milić se prisjeća da su piloti prvi poziv primili u nedjelju 7. jula u kasnim popodnevnim časovima.
– Odmah smo se spakovali, otišli u Trebinje, izvršili izviđanje i odredili zadatke. Najkritičnije je bilo na sjevernoj strani Leotara, gdje je vatrena linija bila dugačka dva kilometra. U tih 18 dana, najteža situacija bila je na samoj ivici grada Trebinja, gdje se vatra spustila sa južne strane Leotara i došla do samih kuća. Gust dim je prekrio čitavo Trebinje i gotovo da se nije moglo disati – ističe Milić.
Podsjetio je da je najveći izazov požara u okolini Trebinja bio u tome što se vatra nikada ranije nije spustila tako blizu samog grada, što je bilo veoma opasno.
– Baš tog četvrtog dana našeg boravka, kada se vatra primakla prvim kućama, na jednom mjestu nalazila se dolina puna gorivog materijala. Bio je jak dim i plamen visine oko 30 metara. Na toj visini helikopterom nije moguće prići, pa u takvim slučajevima bacamo vodu indirektno i natapamo tlo kako bismo zaustavili dalje širenje požara – kaže Milić.
Kada su u pitanju tehnike intervencija, pilot ističe da je fašenje požara moguće vršiti direktno ili indirektno.
– Imamo različite vrste gorivog materijala – ako je to trava, radimo takozvani „vodeni tepih“, a ako je gusta šuma, koristimo tehniku „vodene bombe“. To je razlika u količini vode koja pada na jednom mjestu. Takođe, zavisno od intenziteta plamena, gasimo sa visine od 15 ili 20 metara. Ako je plamen previsok, ne gasimo direktno, već indirektno – ističe Milić.
Svako gašenje požara iz vazdzuha nosi svoje izazove, a Milić ističe da prije svaka intervencija zahtjeva niz priprema.
– U samoj pripremi zadatka, prvo dolazimo na izviđanje, osmotrimo teren, nadmorsku visinu i spoljnu temperaturu. Pronađemo najpovoljnije prirodne vodozahvate. Ako ih nema, a potrebna minimalna dubina je 1,5 m, onda koristimo bazene sa vodom koje instaliramo u blizini požarišta, kako bismo maksimalno skratili put od bazena do požara i bili što učinkovitiji – rekao je Milić.
Dodaje da radni dan pilota helikoptera u takvim situacijama traje od zore do noći.
– S tim što je najpogodnije za gašenje kad su temperature niže – ujutro ili predveče. Sredinom dana dolazi do porasta temperature i smanjuju se performanse helikoptera – rekao je Milić.
Za pilote koji se bore sa vatrenom stihijom, svaki let ostane u sjećanju.
– Slike ljudi i požara – svaki let ostane u glavi. A što se tiče samog požara u Trebinju, u sjećanju će mi ostati scena kada smo naveče hodali gradom, a prolaznici su nam rekli: „Bravo i hvala vam na tome što radite“ – prisjetio se Milić.
Podsjećamo, helikopteri Uprave za vazduhoplovstvo MUP-a Srpske su tokom 18 dana na požarišta u blizini Trebinja izbacili je 650.000 litara vode.
Izvor: RTRS
BONUS VIDEO
