Još uvijek je potpuno nejasno koliko se ljudi nalazi pod ruševinama koje su iza sebe ostavili zemljotresi u Turskoj i Siriji. Službe angažovane na izvlačenju stradalih praktično rade 24 sata, uprkos tome što su šanse za pronalaženje preživjelih svakim danom sve manje.
Postoji više mogućnosti da se sazna gdje se ispod gomile šuta nalaze oni koji su još živi. Direktna komunikacija je uvijek moguća. Dobrovoljci i humanitarni radnici prekidaju rad u trenutku kada im se učini da su čuli neki znak života – ponekad oni koji su ispod ruševina pozivaju ili šalju zvučne signale, a ponekad čak šalju poruke porodici ili prijateljima preko telefona.
To su, međutim, izuzeci. Spasioci obično moraju da se oslanjaju na druge metode u traženju preživjelih. U okviru projekta Evropske unije CURSOR (Koordinirano korišćenje minijaturne robotske opreme i naprednih senzora za operacije potrage i spasavanja) u utorak, 7. februara, predstavljeni su roboti i dronovi koji bi trebalo da pomognu u spasavanju ljudi iz ruševina nakon zemljotresa.
Mali roboti na točkovima opremljeni su infracrvenim i termalnim kamerama i pomoću malih cijevi usisavaju vazduh na urušenoj lokaciji kako bi ispitali prisustvo ugljen-dioksida i proteina ljudskog tipa. Na taj način mogu da se lokalizuju ljudi ispod ruševina. Pomoću zvučnika i mikrofona tada može da se uspostavi kontakt sa žrtvama. Istovremeno, dronovi spasilačkim ekipama pružaju 3D slike određene urušene lokacije.
Tokom naknadnih zemljotresa potraga za preživjelima je „veoma opasna, jer se sve urušava“, ukazuje Karsten Berns, informatičar i šef Odsjeka za robotske sisteme na Tehničkom univerzitetu u Kajzerslautern-Landauu. „To je ono što se želi da se poboljša takvim autonomnim sistemima.“
Šta sve mogu spasilački roboti?
Berns je stručnjak za robotsko spasavanje nakon zemljotresa – njegov tim je 2016. bio deo sličnog projekta EU kao što je CURSOR. I roboti na kojima je Berns radio u okviru takozvanog projekta ICARUS takođe su razvijani kako bi se olakšao rad spasilačkim timovima.
Pored malih vozila sa gusjenicama opremljenih infracrvenim senzorima, tu su bili i veliki roboti slični bageru. Oni mogu da pomjeraju teške krhotine ili dijelove zgrada, a njima se upravlja sa udaljenosti od jednog kilometra, tako da oni koji upravljaju nisu ugroženi. Tokom upotrebe te vrste uređaja, kamera kontrolnom centru prenosi sve ono što robot „vidi“.
Neki roboti koji mogu da se upotrebljavaju u urušenim zdanjima bili su opremljeni senzorima za gas. Ne postoji, naime, samo rizik od urušavanja već je, zbog oštećenja cevi, visok rizik i od eksplozije gasa.
Još nisu spremni za upotrebu
Kao što je to bilo u slučaju robota u projektu u kome je učestvovao Berns, i novi primerci iz projekta CURSOR samo su prototipovi koji su razvijeni u okviru istraživanja i testirani tokom pojedinačnih prezentacija.
Nijedna od tih mašina ne može da pomogne u pronalaženju ljudi koji se nalaze pod ruševinama na području tursko-sirijske oblasti zemljotresa. Serijska proizvodnja koja bi omogućila njihovo korišćenje u stvarnim katastrofama još uvijek je daleko.
Tu se, na primjer, mora razjasniti pitanje troškova. Ko bi trebalo da plati proizvodnju takvih skupih mašina, kao i to ko će da plati njihov transport do područja koja su pogođena zemljotresom. U istraživačkom sektoru niko ne može da snosi takve troškove, kaže Berns za Dojče vele, i ujedno naglašava da tu industrija dolazi u igru.
Šta je bolje: roboti ili spasilački psi?
Zato je dakle jasna prednost pasa za spasavanje: oni nisu prototipovi. Životinje se trenutno koriste za pronalaženje preživjelih ispod ruševina u Turskoj i Siriji. Ekipe sa spasilačkim psima doputovale su na područje potresa i iz Njemačke.
Psi mogu da nanjuše znoj, hormone, krv, izmet ili čak ljudski dah. Kad nanjuše nekoga ko leži ispod ruševina, laju i kopaju šapama na tom mjestu.
Dodatna prednost je i to što psi ne zavise od struje ili interneta, a što je spasilačkim robotima neophodno za njihov rad i prenos podataka. Spasioci mogu da donesu vodu i hranu za pse, dok je uspostavljanje internet-veze ponekad značajno teže.
Berns smatra da tehnologija robota još uvijek nije dovoljno sazrela da nadmaši nos dobrog psa tragača. „Rekao bih da je pas tragač još uvijek bolji“, kaže Berns. Naravno, postoje i neke prednosti robota – kod spasilačkih pasa nije moguć prenos kamerom, a i ne mogu da se kontrolišu tako precizno kao malo vozilo, objašnjava stručnjak.
Konačnu odluku donosi čovjek
Dok su radili na projektu ICARUS, Berns i njegov tim nakratko su fantazirali o automatizaciji odluke o tome u koje zgrade treba poslati spasilačke timove. Međutim, od takve ideje odmah su ih odvratili aktivni članovi spasilačkih ekipa.
„Oni su rekli: ‘Zaboga, takva odluka je izuzetno teška čak i za stručnjake'“, kaže Berns. „Tu su ljudi ispod ruševina koji se raduju što neko dolazi, a stručnjaci tačno znaju: ne možemo da ih spasimo“, navodi.
Kada je rizik od urušavanja preveliki, spasilački tim ponekad mora da odluči da ljude ispod ruševina ostavi kako ne bi ugrozio živote spasilaca. Takva odluka se ne može prepustiti robotu, prenosi RTS.
Izvor: Glas Srpske
BONUS VIDEO
