Od Islanđana bi trebali učiti: Od smeća i geotermalne vode možemo proizvoditi električnu energiju i grijati se

Da li znate da je čak 25% teritorije Bosne i Hercegovine bogato geotermalnim izvorima. Upkos tome, koriste se jako malo, i to samo kao ljekovita voda, u toplicama. A mogli bi se vrlo lako koristiti za sistem grijanja! Stručnjaci procjenjuju da je geotermalni potencijal Bosne i Hercegovine oko 33 MWth!

Slična priča je i sa smećem- imamo ga na svakom koraku, a lako bi ga mogli pretvoriti u nove sirovine ili od njega proizvoditi električnu i toplotnu energiju.

Da je ovako nešto ostvarivo smatra i Petar Gvero, profesor Mašinskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, a za primjer nam navodi glavni grad Islanda, Reykjavik, u kome je nedavno boravio. Riječ je o gradu veličine Banjaluke, pa je lako moguće povući paralele i porediti neka infrastrukturna rješenja.

GEOTERMALNE VODE

Inače Island je, zbog ogromnog geotermalnog potencijala među vodećim zemlja u razvoju tehnologija baziranih na geotermalnoj energiji, dok glavni grad Reykjavik ima najveći geotermalni sistem grijanja na svijetu. Zahvaljujući tome, proizvode jeftinu električnu energiju, toplotnu energiju za grijanje grada, poljoprivrdu, a pored kompleksa Univerziteta imaju i jedinu grijanu plažu na svijetu.

Gvero kaže da je geološki dokazano da se na dva do tri kilometra ispod Banjaluke nalazi topla voda, ali da i kompletan sjeverni dio BiH, kao i dio oko Ilidže i Zenice ima odličan geotermalni potencijal, dok jedino Bijeljina ima uređene bušotine, odakle se sandbjeva i banja Dvorovi.

“Banjaluka ima značajan i dokazan potencijal u geotermalnim vodama, naravno ne tako visokotemperaturskog nivoa kao Island, ali dovoljnog za obezbjeđivanje grijanja, pa čak i za proizvodnju električne energije. U zadnjih 50 godina je bilo pokušaja da se sa geotermalnim vodama krene dalje od teoretskih razmatranja, ali se nažalost nikad nisu stekli uslovi za realizaciju prve probne bušotine u gradu. Poslednji ozbiljan pokušaj desio se za vrijeme mandada gradonačenika Dragoljuba Davidovića, gdje je firma sa Islanda, MANVIT, dobila istražnu koncesiju, uradila dosta istraživanja, ali nisu realizovali probnu bušotinu, jer su se susreli sa birokratskim problemima na nivou Vlade RS. U međuvremenu se promjenilo gradonačelnik i taj projekat je ostao da čeka neka bolja vremena”, priča nam Gvero.

OTPAD

I po pitanju otpada se može povući parlela između Reykjavika i Banjaluke, ali i svih drugih bh gradova sa  regionalnim deponijama.

Naime i Reykjavik ima koncept regionalne deponije, odnosno centralno odlaganje otpada kao Banjaluka. Na deponiju se odlaže gradsko smeće kao i kod nas, dok se opasni otpadi tretiraju drugačije ili izvoze u druge zemlje radi finalnog tretmana.

“Oni su ranije kao i mi odlagali mješoviti otpad, odnosno nisu imali razdvajanje otpada na izvoru, što je ključ za kvalitetno upravljanje otpadom, moguću reciklažu i krajnji tretman. Sada se u Reykjaviku, na dijelu deponije gdje je odlagan miješani otpad, nalazi infrastruktura cijevi uronjenih u slojeve smeća, pomoću kojih se isisava biogas, koji se koristi u energetske svrhe. Takva ideja postoji i za Banjaluku, ali koliko mi je poznato nikada nije realizovana. Pošto je dominantan gas u ovom biogasu metan, treba imati u vidu da je 1t emitovnog metana u atmosferu, ekvivalentna 21 t ugljen dioksida”, pojašnjava naš sagovornik dodajući da novi sistem tretmana otpada u Reykjaviku podrazumjeva da se zahvaljujući prethodnom odvajanju i reciklaži, na deponiju dominantno dostavlja organiski dio otpada. Međutim on se ovdje ne odlaže, već se dalje tretira u bioreaktorima, od njega se dobija biogas, iz koga se potom uklanja ugljen dioksid, a kao finalni produkt dobija biometan. Riječ je o gasu sa 95% udjela metana, koji se potom cjevovodima vodi direktno do nekoliko benzinskih pumpi i potom direktno koristiti u automobilskim motorima, a ljudi koji ga koriste imaju čak i određene subvenicije.

GDJE JE PROBLEM

Obzirom da geotermalna energija i otpad mogu, pored postojećih izvora, da igraju ozbiljnu ulogu u snabdjevanju Banjaluke, ali i drugih gradova, postavlja se pitanje zašto ovaj potencijal ne koristimo.

Gvero kaže da je odgovor uvijek u nedostatku političke volje, pribjegava se kratkoročnim rješenjima i favorizovanju  privatnih kompanija: “Grad Banjaluka je uključivanjem privatnog partnera- EKO Toplane, faktički uskratio sve druge opcije, jer sve što bi danas neki novi igrač na tržištu pokušao uraditi bio bi blokiran od strane EKO Toplana, jer su oni sada donosi odluka. Ako je Grad već morao da traži partnere, onda je morao da napravi koncept u kome će zadržati vlasništvo i kontrolu nad distribucionom mrežom i ujedno omogućiti svakom ko ima odgovarajuću tehnologiju i želju da investira, da to može i uraditi. Pa ako je neko želio grijati Banjaluku  iz biomase, trebalo mu je bti omogućeno da se može  priključiti na mrežu. Isto vrijedi i za geotermalne izvore.  I pri tom realno plaćati ono što se isporuči građanima, a ne donositi fiktivna zakonska rješenja, kako što sada imamo slučaj”.

Gvero kaže da je neshvatljiva i situcija sa otpadom, te da je u Banjaluci postojao plan da se metan dobija iz otpada. Zašto to nikada nije realizovano, nije mu poznato. “Imamo jednu čudnu situaciju.  Formirali smo deponiju da bi na njoj odlagali što manje otpada, a što višereciklirali, a potom su napravljeni pravilnici po kojima deponije prihoduju na osnovu količine otpada koju im neko doveze,  što znači da je njima u interesu da im ljudi odlažu što više otpada, jer to naplaćuju po svakom kilogramu. A kada se to tako radi može se zaključiti da će se bannjalučka deponija zatvoriti jako brzo, a onda se mora razmišljati o otvaranju nove lokacije, a niko ne voli da ima deponiju u svom komšiluku”, ističe profesor Gvero i napominje da je opravdano razmišljati o nekom modernom postrojenju za spaljivanje otpada sa ciljem snadbijevanja grada toplotnom i električnom energijom. Sve se to koristi u svijetu, kaže, pa u središtu jednog Beča postoji spalionica otpada i niko o tome ne postavlja pitanja. Kod nas, je ističe, drugačije jer se ljudi plaše obzirom da je sve podložno korupciji i nikada se ne zna kako se jedna dobra ideja može izroditi u jednu katastrofu koja će onda trajeti dugi niz godina.

Ipak sve se može, poručje, ako postoji politička volja i ako se pita struka.