Cicvara se ubraja u stara hercegovačka jela, jer etnološki podaci govore da se kuva odvajkada u ovim krajevima. Najstarije recepture su zapisane još u manastirskim knjigama i u njima se cicvara priprema od brašna žitarica, prije svega pšenice, ali i raži, ječma, zobi, kukuruza …
Tu su još mast, ulje, maslac i kajmak kao neophodne masnoće za dobru cicvaru. Kako se pravi cicvara? Rastopi se prvo masnoća pa joj se zatim doda brašno i onda miješa sa bezgraničnim strpljenjem, jer tek kada se brašno sasvim sjedini sa rastopljenim kajmakom i postane jednolična masa bez grudvica, i kada počne da se odvaja od zidova posude u kojoj se spravlja, cicvara je gotova (za otprilike 250 grama kajmaka treba potrošiti 4-5 kašika brašna). Veliki majstori kuhinje tvrde da postoji i jedna „mala tajna”: nikako ne smije da se mijenja smijer u kome se miješa cicvara, to miješanje mora da bude neprestano i u jednom te istom ritmu.
Jedna od tajni ukusa cicvare je da mora da se služi topla. Najprostija cicvara se dobija, kada se u pola litra vode koja vri dodaje uz stalno miješanje pšenično bijelo brašno sve dok se ne dobije masa bez grudvica. A onda se dodaje so po ukusu, kajmak po mogućnosti, kao i mlijeko, mast ili grudvice sira. Na laganoj vatri se miješa dok se sve ne skuva. Za ovakvu cicvaru se može koristiti i kukuruzno brašno. Do kada se cicvara miješa na vatri? Sve dok mast ne počne da izlazi na njenu površinu, a to se lako prepoznaje, čim se stvori fini tanki sjajni sloj odozgo, a cicvara počne da se lagano kašikom odvaja od dna. Tada se i prvi put proba i dosoli ako treba.
Cicvara je jelo koje je u brojnim hercegovačkim domaćinstvima neizostavan dio božićne trpeze, a ukućani je konzumiraju najčešće ujutru poslije dolaska polaznika.
Hercegovina Promo, januar 2013.