Negdje oko 16 časova, kada je većina ljudi u redakciji bila u najvećoj užurbanosti, u našu kancelariju ljutito je utrčala jedna iskusna novinarka, u stvari u to vrijeme već cijenjena urednica jedne od najčitanijih rubrika, i bez ikakvog okolišanja glasno izustila:
„Vi, lektori, nikako ne date jeziku da se razvija! Da samo vi odlučujete, ostali bismo u srednjem vijeku!“
„Polako, koleginice“, odgovorio je tada najstariji iz našeg „konzervativnog“ tabora i upitao je u čemu je problem.
„Problem je u tome što od svakog mog naslova koji bi privukao čitaoce vi napravite nešto potpuno neatraktivno i dosadno, nešto što nikoga ne bi zainteresovalo da pročita tekst.“
„Dobro, molim te da nam pročitaš tvoju verziju naslova“, reče kolega ne gubeći strpljenje.
„Opstrukcija implementacije agende rezultirala sankcijama“, ispali urednica rafal kao iz automatskog oružja.
Poslije tih njenih riječi među nama je nekoliko sekundi bujala tišina, kao da smo bili pokošeni ubojitim rafalom, a onda je svih osam lektora, koliko nas je bilo u našem listu u tim srećnim vremenima, prasnulo u smijeh kao po nekoj vojnoj komandi. Naravno, nije tu bilo nikakve zlobe, reakcija je bila potpuno spontana iako bi nekom sa strane možda izgledalo da je savršeno uvježbana.
Kasnije su najstariji kolega lektor i nekadašnja urednica, koji danas imaju pozamašan penzionerski staž, našli zajednički jezik i došli su do kompromisa u vezi s naslovom. To rješenje, ruku na srce, jezički nije bilo ni upola zanimljivo kao ono prvobitno tako da sam ga odmah zaboravio.
Prije nekoliko dana požalio mi se kolega, veoma talentovan i sposoban novinar kulture, da je dobio saopštenje iz PR službe jednog festivala popularne muzike koji se održava u našoj zemlji. Kaže da u tom dopisu ima više engleskih riječi nego naših i da je muka iz takvih predložaka izvući suštinu i napisati kvalitetan tekst koji bi imao neki smisao i ne bi bio samo puko nabrajanje izvođača i njihovih pjesama. Nisam vidio taj dopis, ali pročitavši njegov članak i uporedo članke o istom festivalu na nekoliko internet portala, shvatio sam koliki trud je uložio da bi čitaoci dobili informaciju na svom jeziku.
Kada neko čita ove redove, mogao bi pogrešno zaključiti da smo moje kolege i ja stvarno neki knjiški moljci i jezički ksenofobi koji ne daju nijednoj stranoj riječi da nađe svoje mjesto u našoj leksici. To, naravno, nije tačno, svjesni smo i mi da je jezik po svojoj prirodi otvoren i da strane termine ne treba po svaku cijenu odbijati. Dovoljno je kao dokaz za to dati primjere riječi koje upotrebljavamo svaki dan i koje su se odavno prilagodile i odomaćile kod nas, a označavaju odjeću i obuću, kao što su kapa, šal, majica, bluza, hlače/pantalone, kaput, jakna, čarape, cipele i čizme, sve one su, bez izuzetka, stranog porijekla. Niko od nas nema ništa protiv toga, čak podržavamo ideju da ljudi uče strane jezike jer se time, vjerovali ili ne, na posredan način, između ostalog, oplemenjuje i znanje maternjeg jezika. Međutim, kada pročitamo i čujemo riječi entertejnment, hendlovati, njuz, fejk, kontent, hejtovati... stvarno nam se diže kosa na glavi, jer odavno u našem jeziku imamo ljepše i prikladnije domaće riječi zabava, rukovati/upravljati, vijest, lažan, sadržaj, mrzјеti…
Izvor: Nezavisne
BONUS VIDEO
