LJUBINJE – Profesor Ratomir Ćuk iz Ljubinja decenijama je nosivi stub kulture u ovoj maloj opštini, ali, i pored svoje osamdeset četiri godine, i danas je vrlo aktivan i okuplja intelektualce oko Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, u kome je bio predsjednik dugi niz godina.
Manifestacije na kojima učestvuje profesor Ćuk
- Ćorovićevi susreti u Bileći i Gacku
- Šantićevi susreti u Mostaru i Nevesinju
- Dučićeve večeri u Trebinju
- Dučićev dan u Trebinju
- druge književne i kulturne manifestacije u Hercegovini
„Prosvjetu“ sada vodi Dragana Turanjanin sa jednakim entuzijazmom kao i Rato, ali joj je profesor, zajedno sa Slavoljubom Mihićem, i dalje najveći oslonac u radu, dok u onom folklornom i pjevačkom dijelu nastavlja Desa Radić.
Ako ga pitate za opštu književnost, a naročito za književnost hercegovačkog kraja – nema šta ne zna, za istoriju ovog kraja – isto tako, ali priznaje da se u svome radnom, pa i penzionerskom vijeku, manje bavio pisanjem, a više čitanjem i obrazovanjem djece, ali se latio pera kada se njegov pokojni sin, prerano preminuli pjesnik Sergej Ćuk, počeo ozbiljnije baviti književnošću i pozorištem.
Sa sinom ponovo stasavao i profesor
„Najviše sam mu sugerisao šta bi se sa književne tačke gledišta moglo doraditi u njegovim ostvarenjima, a onda povećao angažman u pisanju kada je ljubinjska ‘Prosvjeta’ počela izdavati godišnji časopis ‘Glasnik Ljubinja’, pa sam za svaki broj pisao barem po jedan tekst“, prisjeća se profesor.
U sjećanje priziva i ratnu 1993. godinu, kada je, nakon dugog niza godina mirovanja, ponovo pokrenut rad „Prosvjete“, kako bi amortizovali teško ratno stanje, s obzirom na to da je ovaj gradić bio na samim ratnim linijama.
„Kada bi nam sada dolazili onakvi gosti koje smo imali 1993. godine, postigli bismo veliki uspjeh, jer nema značajnijeg pisca u Srbiji koji u tim ratnim godinama nije bio u Ljubinju, pa je tada i moj pokojni Sergej svoje pjesme pokazao Tanasiju Mladenoviću i Gojku Đogu, našem Ljubinjcu, a oni ga okuražili da nastavi dalje“, kaže Ćuk i dodaje da je sa Sergejevim stasavanjem ponovo i on stasavao.
„Sergej je tada bio aktivniji u kulturi nego ja, ali je imao dobru logistiku, jer moja supruga Stana i ja se nismo pitali može li nešto, ako nas je on za to pitao, već je imalo biti, pa su se i pozorišne probe odvijale u njegovoj sobi, u našem stanu, u kome je živio i moj drugi sin Stanimir, ali nije bilo ni Stanine, ni Ratove, ni Stanimirove, ali je bila Sergejeva soba, u kojoj je stvarala ljubinjska omladina“, priča dalje Ćuk, napominjući da je Sergej bio i u onoj grupi koja je pokrenula „Glasnik Ljubinja“, a njemu ostao amanet da poslije sinove smrti mora biti aktivan u tom „Glasniku“.
Rad na „Glasniku Ljubinja“
I tada se radilo u Sergejevoj sobi, gdje je Sergej kucao tekstove, pretraživao i teme i autore vezane za Ljubinje, jer je koncepcija „Glasnika“ da je autor rođen u Ljubinju i može pisati o kojoj hoće temi, ili pak da može pisati i neko ko nije Ljubinjac, ali afirmiše ovaj gradić u svome tekstu.
„Bilo nam je pomalo i teško naći toliko autora, ali, jednog po jednog – do sada smo obuhvatili oko dvije stotine autora“, kaže Rato, naglasivši da niko od njih nije do sada dobio nijedan honorar, kao ni redakcijski kolegij, dok sama „Prosvjeta“ izdaje „Glasnik“, a iz opštinskog budžeta se finansira štampanje.
Napominje da se, uz snalažljivost i strpljivost, „Glasnik“ izdaje već gotovo dvije decenije, a da su u novom broju, čija je sada glavna i odgovorna urednica Dragana Turanjanin, predsjednica ljubinjskog odbora „Prosvjete“, po tradiciji sabrani radovi iz oblasti književnosti, poezije, istorije i kulture.
„Tematski je dio posvećen svetosavlju, prozni dio donosi radove naših Ljubinjaca – Miroslava Toholja, Nebojše Rudana, Ratka Dangubića, Rada Likića, Žarka Radića, Lidije Mijatović, Ivane Krunić, poetski dio podrazumijeva ciklus pjesama Željka Sulavera, te Rade Pudar i Milice Čakrić“, navodi Ćuk i dodaje da su tu uvijek i brojne istorijske teme i teme iz života.
Promocija zelenog duba
Godinama je Rato Ćuk pozivao medije da se u zimskim danima, u vrijeme kada su padali snjegovi, odlazi na selo Bančiće, u pohode uvijek zelenom hrastovom drvetu, ispod koga se, prema kazivanjima, odmarao Sveti Sava, a ono poslije toga ostalo i ljeti i zimi zeleno.
To je, kako kaže, i danas kuriozitet po kome se prepoznaju i Bančići i Ljubinje, zajedno sa dugovjekim stanovništvom, ali je, dodaje on, na toj promociji ipak najviše radio Milenko Betegalo.
„‘Prosvjeta’ je u tome pomagala Betegalu, pa smo dolazili pod stari dub sa programom iz kulture, kako bi se prve nedjelje u decembru obilježio dan zelenog duba, idući na to da se taj dan odredi upravo u decembru, jer se u vrijeme kada vegetacija radi svoje ne vidi da je dub uvijek zelen, već u zimu, kada na ostalom drveću opadne lišće“, kaže Ćuk.
Dodaje da se na ovoj promociji radilo sa puno entuzijazma, razmišljajući i o vazdušnoj banji na Bančićima, ali su za sve potrebna materijalna sredstva, kojih za sada njihova nerazvijena opština nema.
I danas, međutim, kada uveliko „gazi“ devetu deceniju života, misija Rata Ćuka je širenje kulture i rad za kulturu, pa je na svakoj književnoj manifestaciji u Hercegovini on redovan gost – na „Ćorovićevim susretima“ u Bileći i Gacku, „Šantićevim susretima“ u Mostaru i Nevesinju, „Dučićevim večerima“, „Dučićevom danu“ i raznim drugim manifestacijama u Trebinju.
Kao pravi misionar kulture svoga kraja, on uvijek sa sobom ponese i „Glasnik Ljubinja“ ili kakvu drugu knjigu koja je vezana za Ljubinje, jer u svakom hercegovačkom gradu ima prijatelje kojima bi to trebao pokloniti.
Snagu, kaže, crpi iz kulture, ali se često druži i sa djecom koju, iako im odavno nije profesor, vodi u prirodu, preporučuje im knjige, a sebe skromno u tome poslu opisuje: „Valjda je tačna ona rečenica: Jednom učitelj – vazda učitelj.“
Izvor: Nezavisne
BONUS VIDEO
