Branko Tupanjac, srpski privrednik u Čikagu, čovjek koji je „vratio“ Jovana Dučića u zavičaj i izgradio Hercegovačku Gračanicu, čovjek koga zna cijela srpska kolonija i sav ozbiljan poslovni svijet sasvim sigurno zaslužuje svoje mjesto u našoj rubrici Biografije poznatih Hercegovaca.
Jedan od najbogatijih Srba u Sjedinjenim Američkim Državama rođen je 1938. godine u Bileći kao osmo dijete, u porodici Mata i Vase Tupanjac. Oni su potomci Komnenića, iz čijeg bratstva je po predanju ponikao i slavni Nikola Tesla. Sa jedanaest godina otišao je u Novi Sad kod brata Vlada da završi zanat, posle koga je u Trebinju stekao diplomu pogonskog inžinjera. Bilo je to 1956. godine, kada je Trebinje dalo prvu generaciju alatničara u Jugoslaviji.
Otac Mato Tupanjac je jedno vrijeme boravio u Americi ne bi li zaradio neki dolar i prehranio porodicu.
„Moj otac je početkom vijeka otišao za Ameriku i u Čikagu proveo dvadeset godina. I od kako ja pamtim on je stalno govorio kako su Bileća, Trebinje i Čikago najvažniji gradovi na svijetu. Dok nisam pošao u školu nisam znao ni za Trebinje, ni za Beograd. Kada sam vidio prve mape tražio sam Čikago, jer sam mislio da je taj grad negdje blizu Trebinja. I tek sad kada je počela ova posljednja naša nesreća shvatio sam koliko je moj ćaća bio u pravu. U najvažnijim vijestima na američkoj televiziji malo, malo, pa spominjali su i Trebinje i Bileću“, sjeća se Branko.
I dok je otac boravio u Americi kako bi zaradio i poslao neki dinar da prehrani brojnu porodicu sin Branko imao je dobar posao u Fabrici alata u Trebinju i sređen život. Oženio se Radmilom iz Gajdobre, dobio sina Raša, a onda iznenada odlučio da krene u tuđinu.
„Kod mene nije bio prisutan ekonomski, već možda donekle politički razlog za odlazak. Jednostavno, počeo sam da osjećam neku tjeskobu, potrebu da uradim još nešto više što u bivšoj Jugoslaviji nisam mogao da uradim. Otišao sam do Američke ambasade u Beogradu, dao im obimnu dokumentaciju o mojim inovatorskim i konstruktorskim dostignućima. Bili su veoma brzi u odgovoru i rekli mi da mogu da biram grad u kome želim da živim. Odlučio sam se za Čikago iz porodičnih razloga. Tamo je bio moj otac, tamo sam imao i neku rodbinu“ – priča Branko Tupanjac o svom odlasku u “obećanu zemlju”.
Prvih godina radio je u jednoj velikoj firmi i postepeno počeo da se bavi samostalnim biznisom. Godinama je mjerkao šta bi to moglo da bude. Uočio je da je Amerika zemlja u kojoj se strašno mnogo gradi i odlučio se za taj posao. Podigao je tri velike stambene zgrade i odmah ih prodao. A posle je sve išlo samo od sebe. Danas Tupanjac ima nekoliko hotela u Čikagu. Raspolaže s nepreglednim brojem nekretnina, fabričkih hala, tržnih centara, stambenih naselja…
„Kad je devedesetih godina počela ova najnovija nesreća za naš narod, skoro sve moje aktivnosti usmjerio sam na pomoć stradalnicima. Istovremeno je kod mene sazrela ideja da ovde u Americi uz podršku moćnih i imućnih Srba formiramo našu srpsku asocijaciju koja bi ušla u velike poslove i da profit šaljemo u zavičaj – u Srbiju, Republiku Srpsku, Crnu Goru. Da od tog profita, koji bi mogao da bude i nekoliko stotina miliona dolara, pomažemo kulturne institucije, školstvo, privredu. Da osnujemo jedan veliki fond kojim bismo stvarali uslove za popravljanje nataliteta, iz koga bi se porodicama s četvoro i više djece obezbjeđivao dodatak od nekoliko stotina dolara mjesečno, gradile kuće…“
Prvi dio te velike ideje već je ostvaren. Ispunjena je i testamentarna želja Jovana Dučića da vječno počiva u zavičaju.
Otišao je u bijeli svet Branko Tupanjac da okuša sreću i znanje, i da se poput njegovog oca vrati u zavičaj, ali okolnosti mijenjaju namjere.
„Kad čovjek ostvari ono što sam ja uradio, kad stekne imetak koji ja danas posedujem, počinje da se ponaša po drugim pravilima igre. Onda on postaje stanovnik svijeta. Prati tokove svjetskog kapitala. A moja je namjera da te tokove kapitala usmjeravam ka svojima. Siguran sam da idu bolji dani za naš narod. Ali to se neće desiti preko noći. Potrebno je da pokažemo bar djelić strpljenja koje je imao Dučić koji nas je čekao 57 godina da ga vratimo u Trebinje. Kad čovjek ima para, onda je i nostalgija nešto drugačija, jer čim se zaželim Novog Sada, Bileće ili Beograda, ja sjednem u avion i eto me tamo.“
Dajana R.
Hercegovina Promo, mart 2014.
BONUS VIDEO
