Kada se dijete umiri čim mu date pametni telefon, to ne znači da ste riješili problem, već da ste ga samo odložili, kažu psiholozi.
U savremenom roditeljstvu, pametni telefon je postao poput rezervnog roditelja, ne umara se, ne postavlja pitanja i uvijek ima spremnu pjesmicu ili crtani film.
Na prvi pogled, djeluje kao magični štapić koji smiruje dijete u sekundi. Ali, da li se iza tog mira krije tišina razvoja, socijalne interakcije i emocionalne povezanosti?
Davanje telefona malom djetetu često počinje iz dobre namjere: da se dijete umiri u čekaonici, da mama završi ručak ili da se izbjegne plač na javnom mjestu, prenosi Pink.
Ali ono što roditelj vidi kao rješenje trenutne neprijatnosti, dijete doživljava kao emocionalni obrazac, svaki nemir rješava se ekranom.
Djeca do treće godine razvijaju najvažnije vještine kroz pokret, kontakt očima i igru rukama.
Kada umjesto kockica, bojica i razgovora dobiju svjetlucavi ekran, gube ne samo motoričke i govorne podsticaje, već i kapacitet da nauče kako se osjećanja regulišu bez spoljašnjeg podražaja.
Nevidljive posljedice
Roditelji često kažu: „On se lijepo igra sam telefonom.“ I to jeste tačno, ali ono što ne vide su propuštene prilike za razvoj pažnje, empatije, kreativnosti i socijalnih veza.
Dijete gubi šansu da nauči kako da se nosi s dosadom, frustracijom ili samoćom, jer sve to rješava algoritam.
Jedan od najvećih mitova jeste da se ekran može „umjereno“ koristiti s djecom od godinu ili dvije. Realnost je da dijete ne zna da mjeri vrijeme, niti da razlikuje crtać od stvarnog svijeta.
Jednom kada nauči da ga telefon umiruje, sve drugo postaje dosadno.
Šta umjesto telefona?
Nisu rješenje ni skupe igračke, ni edukativne aplikacije. Umjesto toga: priča, dodir, pjesma, šetnja, gledanje kroz prozor, zajedničko spremanje hrane. Sve ono što djeluje kao gubljenje vremena, zapravo je kapital u djetetovom razvoju.
Telefon je napravljen da privuče pažnju odraslog čovjeka, a kamoli djeteta. Kada djetetu dajemo uređaj koji čak ni nama ne uspijeva da ostavimo, mi mu šaljemo poruku da je tišina vrednija od povezivanja, kaže se u jednoj studiji.
A prava tišina, ona koja dolazi kada se dijete zaigra u stvarnom svijetu, zvuči mnogo bolje.
Izvor: Nezavisne
BONUS VIDEO
