Pošto ja pišem vezanim stihom, a Dučić je velemajstor upravo vezanog stiha i svi smo mi učili na njegovoj versifikaciji i na njegovom izboru leksike, mogu reći da se u tom smislu dosta oslanjam na njega.
Izjavio je to u intervjuu za „Nezavisne novine“ dobitnik Dučićeve nagrade 2025, srpski pjesnik Đorđe Nešić.
Njemu je ovu nagradu, koja se dodjeljuje svake tri godine, na završnoj manifestaciji „Dučićevih večeri poezije“ u Trebinju, pod nazivom „Na Dučićevom putu“, uručio gradonačelnik Mirko Ćurić.
Napominjući da Đorđe Nešić nije samo pjesnik kombinovane, sažete forme, nego sadržaja koji proističu iz nacionalne egzistencije, član žirija za dodjelu nagrade, pjesnik, esejista i književni kritičar Dragan Hamović je na dodjeli nagrade istakao da je u pitanju dragocjeni stvaralac u svom vremenu, najizrazitiji liričar među savremenim srpskim pjesnicima koji je proniknuo u duh tradicije svoga naroda.
NN: Nakon „Zmaja“, „Disa“, nagrade „Skender Kulenović“ došla je na red i Dučićeva nagrada. Kakav je osjećaj za jednog pjesnika dobiti ovu nagradu?
NEŠIĆ: Osjećaj je u svakom slučaju sjajan. Čim pogledamo koji su dobitnici do sada, a njih je većina večeras ovdje u Trebinju da govore svoje stihove – od Matije Bećkovića pa zaključno sa Zlatom Kocić – meni je drago da nakon „Žičke hrisovulje“, te Zmajeve, Disove, dobijem i ovu nagradu. Na neki način to je i kruna priznanja za moje bavljenje književnošću, a kruna je pogotovo i to što se sve dešava u Trebinju, jednom od najljepših gradova koje sam pohodio i u koje uvijek rado dolazim, da budem tu, da se prošetam i družim sa mojim drugovima po peru.
NN: Među svim vašim priznanjima i nagradama koje nose zvučna imena srpske poezije, koji od tih pjesnika Vam je najdraži?
NEŠIĆ: Dragi su mi svi i počastvovan sam svim nagradama. Mogu reći da je svaki od njih na neki svoj način mnogo uticao na mene, a među njima svakako i Dučić. Pošto ja pišem vezanim stihom, a Dučić je velemajstor upravo vezanog stiha i svi smo mi učili na njegovoj versifikaciji i na njegovom izboru leksike, mogu reći da se u tom smislu dosta oslanjam na njega. Međutim, isto tako i Dis, i Laza Kostić, i Zmaj – svi oni imaju nekakav udio u tome uticaju, zavisno u kojoj ste fazi života i bavljenja književnošću.
NN: Osim ovih pjesnika, često pominjete i svoje savremenike, književnike ovog vremena koji su Vaši prijatelji. Ko su oni?
NEŠIĆ: Imao sam još davnih osamdesetih godina sreću da su neki ljudi prepoznali ono što pišem, pa mi je još 1985. Dragan Lakićević, kao potpunom anonimusu, dao šansu u ediciji „Znakovi pored puta“ i na neki me način uveo u književnost. Po drugi put su me u književnost uveli moji prijatelji Đorđo Sladoje, Blagoje Baković i Miroslav Aleksić, koji su me našli u ratnom metežu 1994. godine, i objavili moju treću, meni važnu knjigu – „Čekajući stvoritelja“. Po treći put me je, čini mi se – na važna vrata, u književnost uveo Dragan Hamović, napisavši kritičarski osvrt o onome što radim, i Ranko Popović, koji je moju poeziju uvrstio u nastavni program studija srpske književnosti fakulteta u Banjaluci.
NN: Vaše knjige imaju neobične nazive: „Strune“, „Štuka kod zubara“, „Luk i voda“, gdje ima i poezije za djecu. Koje su, ipak, Vaše najčešće teme?
NEŠIĆ: Pa, jedan dio su to bile ratne teme, dok je to bilo svježe, devedesetih godina, a nakon toga, moglo bi se reći, vraćam se u nekakvu našu svakodnevicu i ono čime se ja bavim i čime se zanimam, a to su Dunav, Drava, život na vodi, te bavljenje voćarstvom i vinogradarstvom. Dakle, sada pišem uglavnom o tome, o tim životnim temama. A, budući da sam ja i djed troje unučadi, i s obzirom na to da se bavim pisanjem, bilo je prirodno da napišem nešto za njih i ostalu djecu, pa je prošle godine nastala i „Štuka kod zubara“.
NN: Da li ćete ponijeti i neku inspiraciju iz Trebinja? Možda neku novu sadnicu za svoj voćnjak?
NEŠIĆ: Za inspiraciju nadam se da ću je ponijeti, jer je Trebinje inspirativan grad. A sadnicu – ne mogu, jer prelazim preko granice, pa je to malo teže.
Bećković: Dučić je Trebinje digao u nebesa
„Trebinje je i danas tačka u koju su uprte oči svih onih koji veruju u ideale prosvećenosti, kao smisla postojanja jednoga naroda. Te reči je izgovorio Jovan Dučić u Trebinju prilikom otkrivanja Njegoševog spomenika, a one zvuče kao da ih je izgovorio danas jer je ovaj grad do danas ostao grad i prestonica kulture i jedan od najlepših gradova koje imamo.“
Ovo je na „Dučićevim večerima poezije“ rekao pjesnik Matija Bećković, komentarišući proteklih 25 godina koliko ima da su zemni ostaci pjesnika Jovana Dučića preneseni iz Amerike u njegovo Trebinje.
Napominjući da Trebinje drži visoku normu u kulturi, ne podliježući efemernostima i boflu, on je dodao da je u pitanju grad kojim se Srbi ponose.
„Dolazak Dučićev i Crkvina, koja je postala najveći vrh Republike Srpske, opravdali su i samoga Dučića i taj veliki podvig Hercegovaca koji su to uradili, a nadam se da ćemo se setiti i drugih velikana, kao što smo se setili Dučića koji je digao Trebinje u nebesa“, rekao je Bećković.
Izvor: Nezavisne
BONUS VIDEO
